Nažalost u nekim krajevima svijeta djeca se čak proglašavaju vješticama, optužuju za vračanje i odbacuju od društva. Takva djeca trebaju više pomoći od one koju im za sada pruža sirotište u koje se jedino mogu skloniti.
Vrijeme je ručka u sirotištu Ekabana u Bukavu, u istočnom dijelu Konga, u kojem se nalaze djeca koju nazivaju Mulozima, ili vješticama, odbačena su od društva koje ih se plaši jer ih smatra orudjem smrti i uništavanja.
Kada je imala samo 10 godina, Cibi Ndarano je optužena da je ubila baku i izbačena je iz kuće. Tri godine kasnije ona se još uvijek ni sa kim ne druži i rijetko se smije.
Ljudi koji kažu da sam ja vještica su oni iz moje religijske grupe. Moja tetka se takodjer moli sa njima i kada su pretkazali da sam vještica, ona me je natjerala da prihvatim da sam takva, sjeća se djevojčica Cibi.
15-to godišnja Aline Kabila je napustila svoje selo udaljeno 120 kilometara kada ju je njena porodica optužila da je vještica. Ona se sjeća da su je optužili za smrt brata, proglasili vješticom, zatvorili u kuću i njene ruke i glavu spalili sumpornom kiselinom. Nakon patnji koje je preživjela od vlastite porodice, protjerana je iz kuće, a na putu silovana od strane vojnika. Njena sjećanja ispunjena su smrću.
Mjesto Bukave leži uz granicu Konga sa Ruandom, i sam grad je godinama bio u sjedištu gradjanskog rata. Vjerovanje u vračanje je široko rašireno u Africi, i u ovom regionu je posebno duboko ukorjenjeno, možda zato što je teško naći logično objašnjenje za brutalnosti kojima su ljudi ovdje izloženi.
Raste broj religijskih sekti, koje često organiziraju lov na vještice, a medju optuženim su najčešće djeca koja se ubijaju ili odbacuju od društva, nakon stravičnog procesa exorcizma, izgona djavla.
Za takvu djecu italijanske časne sestre otvorile su sirotište u Ekabanu, u januaru prošle godine u kojem danas živi oko 70-toro djece.
Prije svega mi ih prihvatamo i sklanjamo od prijetnji sa kojima se susreću kod kuće i u zajednici. Mi, takodjer, nastojimo da ih liječimo od trauma kroz aktivnosti kao što je čitanje, vez, i igre, kaže socijalna radnica Matambula Kamole.
Ni jedno dijete nije vraćeno, ali je u ovom prihvatilištu malo mjesta, a sredstva su oskudna. Dijelom je i to razlog što se nastoji da djeca ponovo budu integrirana u svoje zajednice.
Lokalna policija pomaže dajući lekcije o socijalnoj odgovornosti, ali je veći problem kako promijeniti roditelje koji maltretiraju vlastitu djecu.
Ponekad to ipak uspjeva i do sada su roditelji 13-toro djece promijenili mišljenje. Danas, ponovo tri djevojčice odlaze nazad u svoja sela.
Lasheshe Mabunga je napustila svoju 11-to godišnju djevojčicu: Nakon što je moj muž umro nisam živjela sa kćerkom jer su mi u mojoj religijskoj grupi rekli da je ona vještica i da je kriva za njegovu smrt. Kada sam to čula postale smo neprijatelji. Mučila sam je i palila joj kožu vrućim nožem, ali je ona poricala krivicu za njegovu smrt. Rekla sam joj da laže jer je to Bog rekao, a Bog ne laže, kaže Lasheshe Mabunga.
Medjutim, Lasheshei je nedostajalo njeno dijete i mala Roseta ima razloga da se ponovo nasmije dok je majka moli za oproštaj priznajući da je pogrješila.
Ipak, ponovno integriranje u seosku zajednicu će biti teško, ako ne i nemoguće, i većina ove djece neće više nikada biti istinski dio zajednice koja ih je jednom proglasila vješticama i odbacila.
