Danas su u Hagu predsjednik Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju , sudija Claude Jorda, i viši zamjenik visokog predstavnika i šef Odjela za za vladavinu prava pri Uredu visokog predstavnika , ambasador Bernard Fassier, potpisali zajedničke zaključke o uspostavljanju institucija za procesuiranje ratnih zločina u Bosni i Hercegovini.O tome ko je odgovoran za za hvatanje najtraženijih ratnih zločinaca na području bivše Jugoslavije, o kompetenosti sudova u Bih i Srbiji da procesuiraju ratne zločine i još nekim pitanjima iz domena međunarodnog prava u razgovoru sa Mirelom Bruk za Glas Amerike govori Gregory Noone,stručnjak s Američkog instituta za mir. Na pitanje ko je odgovoran za hvatanje ratnih zločinaca Radovana Karadžića i Ratka Mladića za kojeg glavna haška tužiteljica Carla del Ponte tvrdi da se još uvijek nalazi u Srbiji, gospodin Noone odgovara.
NOONE: Postoji nekoliko različitih mišljena. Mislim da se prvo mora obratiti pažnja na političku volju Srbije, političku volju međunarodne zajednice da primora na njihova hvatanja. Druga stvar je da Ratko Mladić ima tako razvijenu podzemnu mrežu koja mu omogućava da dvije noći zaredom ne spava na istom mjestu. Ja sam proveo jedno određeno vrijeme u Srbiji - ne radi se o planinama Afganistana i ne čini mi se da se radi o tako teškom zadatku. Zato mislim da se radi o nedostatku političke volje.
VOA: Ukoliko ne postoji politička volja Srbije da se Ratko Mladić uhapsi, da li međunaordna zajednica treba učiniti korak u tom pogledu, bilo je slejdeće pitanje?
NOONE: Na neki način moramo pogledati unazad i prisjetiti se načina na koji je uhapšen Slobodan Milošević. Postoji nagrada u vrijednosti od 5 miliona dolara za svu trojicu, Miloševića , Mladića i Karadžića. U osnovi rečeno im je : uskratit ćemo vam finansijsku pomoć, ogromnu finansijsku pomoć i odjednom, Milošević je uhapšen i helikopterom prebačen u Hag. Ja ne znam da li postoji politička volja kojom se kaže - ukinut ćemo vam ovaj ogroman priliv novca dok ovu osobu ne predate. Međunarodna zajednica će morati pokazati političku volju da tako nešto uradi, kao što mora postojati politička volja unutar Srbije. Razgovarao sa sa jako puno ljudi koji se nalaze u opozicionim strankama u odnosu na Miloševića u Srbiji. Oni se zaista nadaju da se Miloševiću može suditi u Srbiji. Znači, čak i ljudi koji se protive Miloševiću, Mladiću i Karađiću pokazuju neodlučnost da se sporovi rješavaju na haškom tribunalu za ratne sločine za bivšu Jugoslaviju.
VOA: Na pitanje da li su sudski sistemi Srbije i BIH u mogućnosti da se uhvate u koštac sa procesuiranjem slučajeva za ratne zločine na domaćem terenu, gospodin Noone odgovara.
NOONE: Nedvojbemo mislim da bi se mnogi slučajevi trebali procesuirati u svakoj pojedinačnoj državi. Ne smijete zaboraviti Nirnberški proces, te je pored ovog procesa procesuirano skoro 20 hiljada manjih slučajeva u 4 okupacione zone u Njemačkoj. Tako da ćete imati značajne slučajeve koji se procesuiraju na haškom tribunalu za ratne zločine, ali ćete imati i slučajeve manjeg kalibra, jer postoje i sitne ribe kojima se treba suditi, zbog žrtava i zbog pravde koja treba biti zadovoljena, a koji nisu dovoljno veliki da bi se u njih uložio znčajniji novac i izvori kako bi im se sudilo na haškom tribunalu. Obje nacije , ali i države u regionu će trebati ispitati ko je za što odgovoran i pokušati odgovoriti na pitanje šta je za njih najbolje.Suđenje na domaćim sudovima se ne treba odbaciti ili se na njih gledati kao na nešto što se ne može desiti. Uz pomoć međunarodne zajednice oni mogu procesiurati slučajeve na domaćem terenu.
VOA: Gregory Noon je prokomentirao i riječi ministra vanjskih poslova Srbije i Crne Gore Gorana Svilanovića izrečenih u Sarajevu da tužba BiH protiv Jugoslavije dodatno opterećuje odnose između dvije zemlje:
NOONE: Mislim da je to stav bilo koje države koja se nađe tužena pred Međunarodnim sudom pravde od strane druge države. Dodatni teret postoji na državama bez obira da li se radi o graničnom sporu između Namibije i Bocvane, ili nečem drugom. Mislim da je to standardni stav u diplomaciji i politici. Međutim,obje strane prepoznaju da se radi o legitimnim pitanjima koja se moraju riješiti bez obzira da li će se rješenje potražiti putem Međunarodng suda pravde ili bilateralnim pregovorima. Svi znaju da se ova pitanja moraju razriješiti.
