U svjetlu najnovije odluke iračkog parlamenta o odbijanju rezolucije UN-a i sve većoj izvjesnosti vojne akcije protiv Iraka, postavlja se i pitanje šta dalje. Današnji urednički komentar Washington Posta s naslovom Nakon rata uzima primjer BiH govoreći o dugoročnoj posvećenosti stranih sila u izgradnji jedne ratom razorene i oštro podijeljene zemlje. Bosna je moderan i otrijeznujući primjer--sedam godina nakon što je američka intervencija pomogla okončanju građanskog rata u toj zemlji i nakon što su zapadne trupe ušle da očuvaju mir, ta balkanska zemlja od 3.5 miliona stanovnika je i dalje daleko od toga da može opstati sama. Dobre vijesti su da užasne borbe u kojima je ubijeno četvrt miliona ljudi za manje od četiri godine nisu obnovljene, da se nekoliko stotina hiljada izbjeglica i žrtava etničkog čišćenja vratilo svojim kućama i da su mirni i slobodni demokratski izbori održani prošlog mjeseca, ali mir i dalje zavisi od 12 hiljada stranih trupa, uključujući i 2 hiljade Amerikanaca, a funkcioniranje vlade zavisi u velikoj mjeri od intervencija visokog predstavnika kojeg je postavio Zapad i koji ima gotovo diktatorske ovlasti. Što je najobeshrabrujuće od svega, pobjednici u nedavnim izborima su iste nacionalističke stranke koje su prije jedne decenije razorile zemlju. Bosna sada nije neuspjela država, ali je centar trgovine ženama i drogama, skrovište za ratne zločince i kontinuirano crpljenje zapadne pomoći i budžeta za odbranu. Ona najvjerovatnije neće uskoro propasti, ali isto tako ni strane trupe neće biti u mogućnosti bezbjedno se povući ni u godinama koje dolaze.
Bushova administracija je od samog početka omalovažavala projekte izgradnje nacije koje je podržavao predjsednik Clinton u Bosni i ostalim dijelovima Balkana, i povremeno su prijetili da će povući američke snage. U Afgansitanu, adminsitracija je namjerno slijedila drugačiji model, izbjegavajući međuanrodnu administraciju ili velike međunarodne mirovne snage, pokušavajući da investira u kostursku afganistansku vladu bez autoriteta. Ovakva strategija je ostavila Afganistan na milost brutalnosti ratnih zapovjednika i stalnog rizika od haosa. Stoga se zvaničnici Bijele kuće, gledajući ka Iraku, hvataju još drugačijeg modela: direktne administracije od strane američke vojske. Ideja je zapravo uspostaviti režim koji bi trajao nekoliko godina dok se ne izgradi civilna demokracija. Iskustvo iz Bosne nudi izvjesnu podršku za ovakvu mišićaviju poslijeratnu šemu. Veteran britanske politike i visoki predstavnik Peddy Ashdown je naglasio da su izbori u toj zemlji ponekad onemogućili, a ne unaprijedili, napredak na polju hitno potrebnih ekonomskih i političkih reformi. Najveći dio najvažnijih promjena u BiH, od garancija za povratak izbjeglica do istjerivanja kriminalaca iz vlade, se dogodio po naredbi gospodina Ashdowna i njegovih prethodnika. Dalji napredak je malo vjerovatan ukoliko zapadne vlade usko ne uslove kontinuiranu pomoć konkretnim potezima građana BiH. Ukratko, dok bi demokracija trebala biti centralni cilj poslijeratne izgradnje nacije, ona ne može neophodno biti i početna tačka--pa čak i ako jeste, ključan je jak vanjskih autoritet. Bosna također pokazuje da je mnogo lakše preuzeti razorenu zemlju nego je sasvim napustiti. Clintonova adminsitracija je prvobitno obećala, s iskalkuliranom neiskrenošću, da će američke snage tamo biti potrebne samo godinu dana. One su sada tamo već sedam godina, dok gospodin Ashdown i ostali međunarodni eksperti vjeruju da će one tom regionu biti potrebne još najmanje nekoliko godina. Irak s druge strane predstavlja mnogo veći i kompliciraniji izazov izgradnje dr-žave: može se samo očekivati da će bilo kakva poslijeratna misija biti još teža i duža. Bushova administracija mora biti iskrena, kako sama sa sobom tako i s javnosti, o opsegu predstojeće predanosti, i skrupulozna o planiranju na duge staze. Upravo kao što je bezvoljno nasijedila šemu za Bosnu od Clintonove administracije, njeni nasljednici će zasigurno nositi teret primjene odluka koje će se u mjesecima koji dolaze donijeti vezano za Irak, kaže se u današnjem uredničkom komentaru Washington Posta.
