Organizacija zemalja američkog kontinenta, NATO, Generalna Skupština UN-a, Vijeće Sigurnosti UN-a, Organizacija Islamske Konferencije, Organizacija Afričkog Jedinstva - sve su se skupile, jer je svatko shvatio opasnost i želio da se suprotstavi terorizmu, kaže državni sekretar Colin Powell u intervjuu za Glas Amerike.
D. GOLLUST: Gospodine državni sekretaru, 11. septembar je prekretnica u novijoj povijesti; neki ga uporedjuju s, na primjer, napadom na Pearl Harbour. Na koji način je taj dan promijenio stvari za Sjedinjene Države, i za vas osobno?
C. POWELL: Mislim da je opis tog dogadjaja kao povijesne prekretnice, i njegovo uporedjivanje s Pearl Harborom, odgovarajuće. U Pearl Harbouru je jedna strana sila napala Sjedinjene Države. 11. Septembra napadnuti smo od strane jedne drugačije strane sile - ne države, nego organizacije koja se ugnijezdila u mnogim zemljama, kako bi slobodno operirala po svijetu. Znali smo da ta grupa postoji, ali nismo znali kako je opasna ne samo po Sjedinjene Države, nego i po još 90 zemalja koje su izgubile svoje gradjane u napadima na Svjetski Trgovinski Centar - kako je opasna po po naše nade, i naše aspiracije da se stvori jedan bolji svijet u 21. stoljeću! Dakle, i za Sjedinjene Države i za cijeli svijet je to bio alarm za budjenje, znak da se trebamo boriti protiv njih i da ih moramo poraziti... Za mene osobno, možete zamisliti kako je to bilo - čak nisam ni bio u svojoj zemlji kada su se napadi dogodili. Taj sam dan bio u Limi, u Peruu, i odmah sam se uputio na dugi, sedmosatni put avionom nazad u zemlju, kako bi pomogao da se sastavi, pod vodjstvom predsjednika Busha, jedna koalicija zemalja koje će se zajedno boriti. Evo, uzmite bilo koju organizaciju u svijetu - svaka je postala dio te koalicije u nekoliko narednih nedjelja; Organizacija zemalja američkog kontinenta, NATO, Generalna Skupština UN-a, Vijeće Sigurnosti UN-a, Organizacija Islamske Konferencije, Organizacija Afričkog Jedinstva - sve su se te organizacije skupile, jer je svatko shvatio opasnost i želio da joj se suprotstavi. Za mene, kao i za predsjednika i američki narod, veliki osjećaj sigurnosti pružilo je to što je svatko u svijetu razumio potrebu da se stvroi takva koalicija u potjeri za novim neprijateljem, koji je postao prijetnja ne samo Sjedinjenim Državama, nego i cijelom civiliziranom svijetu.
D.Gollust: Možete li u ovom trenutku reći, ili možda otprilike odrediti, o napretku koji je do sada postignut u ratu protiv terorizma?
C.Powell: Mislim da smo postigli značajan napredak. Kao prvo, al-Qaida više ne operira u Afghanistanu. Tamo smo ih razbili. Tačno je da ima ostataka koji se još gdje - gdje kriju; ne znamo šta je s Osamom bin Ladenom, je li živ ili nije, ali zasigurno više ne operiraju iz Afghanistana. Takodjer, u tijeku tog procesa smo uklonili režim koji ih je štitio, Taliban. U samom Afghanistanu smo ustanovili jednu dobru vladu, i obezbijedili im barem osnovu za novo, demokratsko društvo. Uključeni smo zajedno s medjunarodnom zajednicom u obnovu te zemlje, i stvaranju boljeg života za njen narod. Na stotine hiljada izbjeglica se vraća kući, Mislim da je to zaista veliki uspjeh. Medjutim, veliko postignuće je to što danas, i godinu dana nakon napada, koalicija vrijedno obavlja svoj posao. Ne radi se uvijek o direkntom sukobu s nekim odredjenim, kao što je to bio slučaj s Talibanom; vrlo često se radi o tihom, ali upornom radu policije, razmjeni obavještajnih podataka, traganju za terorističkim financijama. Sada se već obračunavamo s mnogo više grupa, ne samo s al-Qaidom, i uspjeh se vidi. Nema niti jednoga dana da se ne čuje vijest da je netko novi uhapšen iz neke novo-otkrivene ćelije, koja je negdje planirala i kovala zavjeru, ne samo protiv Sjedinjenih Država, nego protiv drugih zemalja... Dakle, mislim da će se rad jednostavno nastaviti. I kao što je predsjednik Bush mnogo puta ponovio, moramo biti strpljivi, moramo biti uporni, i shvatiti da se taj rat ne može dobiti pobjedom u jednoj bici. Predsjednik je odlučio da će se ova zemlja posvetiti toj kampanji koliko god dugo bude trebalo. Moje je mišljenje da su svi iz koalicije odlučili da su s nama u toj bici, na duge staze.
D.Gollust: 11 Septembar, mislim da ćete se složiti, je povukao jednu crtu izmedju Sjedinjenih Država i Islamskog svijeta, uz mnoge žalbe koje iz tog svijeta dolaze protiv politike Washingtona. Mislite li da se išta učinilo na stvaranju staze tijekom ove protekle godine, kojom će se ići ka sužavanju toga jaza, ili barem ka pružanju argumenata Islamskom svijetu pomoću kojih bi bolje razumjeli šta to Sjedinjene Države čine za cijeli svijet?
C. Powell: Da, mislim da smo i tu postigli veliki napredak. Neću ovim reći da i dalje nema kontraverznih stvari koje islamske zemlje vezuju za američku politiku; očigledno je da islamski svijet smatra da bismo morali učini više za rješenje srednje-istočne krize, i mi to i pokušavamo. Medjutim, što se tiče terorizma, prilično je jasno da gotovo svaka islamska zemlja osudjuje takvu vrstu napada, i naglašava da takvo što nije po Islamu. Iako je bilo nekih skandaloznih izjava u samom početku, o tome kako Amerika to sve zaslužuje, i da je to rezultat naše vanjske politike, mislim da je to sve polako ali sigurno izblijedilo pred američkim vodjstvom, američkom vladom, pred vodjstvom predsjednika Busha, koji je iznio sve pred narod i medjunarodnu zajednicu, i posebno pred muslimanskim svijetom, jednostavnim riječima: vraćamo udarac kriminalcima i teroristima koji ubijaju nedužne ljude, ne udaramo ni na jednu vjeru, niti neki njen dio... Islam je vjera ljubavi, pomirenja, razumijevanja, i to je u skladu s američkim mjerilima vrijednosti i morala. Pokušavamo naše takvo stajalište prezentirati svijetu u čitavih zadnjih 12 godina - ratovali smo na Kosovu, ratovali smo u Kuwaitu,ratovali smo u Afghanistanu! U sva ova tri slučaja, pomogli smo Muslimanima. I u sva tri slučaja, ne da bi smo ih pokorili, nego da bisnmo ih oslobodili, da bi smo ih učinili potpuno slobodnim! Zato , eto, mislim da je naš dosije potpuno čist, i sam Predsjednik o tome vrlo često govori, usotalom kao i svi mi - ovo nije rat s Islamom! Mislim da sada već ljudi počinju bolje razumijevati da se istinski radi o sukobu s zločincima, ubojicama, s onim koji ne vjeruju u civilizirani svijet.
D.Gollust: Ranije ste spomenuli arapsko-izraelski sukob. Zasigurno je da je nezadovoljstvo islamskog svijeta s američkom politikom, umnogome povezano upravo s tim sukobom. Bili ste svjedokom jednoj od najgorih godina u historiji izraelsko-palestinskih sukoba. S ove tačke gledišta, možete li ukazati i na kakv znak nade u tom sukobu?
C.Powell: Jest, bila je ovo teška godina. Povijest cijelog tog područja je prepuna teških godina i brojnih ratova. Ovo je druga Intifada, zaista teška godina, ali ja ipak imam razloga za nadu. Predsjednik Bush je predočio jedan okvir koji će nam omogućiti da krenemo naprijed. On je pozvao na uspostavu Palestinske države, imenom Palestina. U govoru od 24 juna predočio je plan koji bi takvoj državi vodio u naredne tri godine, s jednim moguće je, prijelaznim aranžmanom do osnutka konkretne države. Predsjednik je takodjer pozvao na okončanje izraelske okupacije, i na obnovu i humanitarnu pomoć za palestinski narod. On je tom istom prilikom rekao da, medjutim, postoji i obaveza na palestinskom narodu da okončaju Intifadu, da okončaju nasilje, da ne podržavaju one koji provode teror. I ako bi se to i dogodilo, ako zaista možemo okončati nasilje, onda se sve to može zaista lijepo uvezati, i voditi stvaranju palestinske države. Upravo zato vrijedno radimo na razradi sigurnosnih aranžmana kako bi pomogli palestinskoj zajednici da uspostavi jedan funkcionalan sigurnosni aparat, u suradnji s Izraelcima, kojim će se okončati sveukupno nasilje. Zbog svega toga radimo s velikim brojem zemalja iz cijeloga svijeta, i to u kontekstu tzv Madridskog kvarteta: čine ga Sjedinjene Države, Evropska Unija, Ruska Federacija i Ujedinjeni Narodi. Pored toga, na istom pitanju suradjuju aktivno još i Japan, Norveška, Svjetska banka i Medjunarodni Monetarni Fond, u cilju obezbjedjenja Palestincima humanitarne pomoći, ekonomske obnove, dakle svega što će biti potrebno da Palestina bude uspješna država. Duboko smo uključeni u srednje-istočni proces, a sve s ciljem stvaranja dvije suverene države koje će živjeti jedna do druge, u miru i skladu jedna s drugom.
D.Gollust: Imate li ikakvih zabrinutosti vezanih za političku stabilnost u Pakistanu? Predsjednik Musharraf je zaista sve stavio na kocku i stao na stranu Sjedinjenih Država u ratu protiv terorizma.
C.Powell: Predsjendik Paksitana je zaista stavio veliki ulog na kocku, kada smo mu otišli prošlog septembra i kazali mu otvoreno: Morat ćete se odlučiti. I on se odlučio. Donio je pravu odluku da krene protiv talibana, protiv al-Qaide. Odlučio se i u mnogim mjesecima koji su uslijedili, kada je došlo do krize izmedju Pakistana i Indije, da se zaustavi preko-granični terorizam u Kashmiru... Dakle, puno je toga učinio: presjekao podršku talibanu, učinio nešto oko nasilja na granici koja ide Kashmirom, i obračunavao se s radikalnim elementima unutar pakistanskog društva, a sve to istovremeno vraćajući Pakistan na stazu demokracije. To je zaista ravnoteža koju je teško uspostaviti, i on zaista donosi teške odluke. Ima nekih područja gdje smo mu se malo požalili, u vezi s procesom demokratizacije, jer neki ustavni amandmani koje je on lično donio dekretom, su nas uznemirili, kao proces. Medjutim, po mom vlastitom mišljenju, s obzirom da sam dosta vremena proveo s njim, vjerujem da je odan ideji da Pakistan u potpunosti vrati u demokraciju, i da okonča nasilje u području Kashmira. Još uvijek nismo u potpunosti uspjeli ni u jednoj od ovih stvari, ali mislimo da možemo biti od pomoći gospodinu Musharrafu na toj stazi.
D.Gollust: Na kraju, Iran - pomogli su u hitnom slanju pomoći Afghanistanu, radili su unutar grupe od 6 zemalja, susjeda Afghanistana, medjutim, odskora postoje izvještaji prema kojima kriju članove al-Qaide, i to do dana današnjeg?
C.Powell: Bio sam zadovoljan ulogom koju je Iran odigrao na Bonnskoj konferenciji, kojom je stvorena trenutna afghanistanska adminstracija, kao i ulogom koju je Teheran odigrao na donatorskoj konferenciji za Afghanistan, u Tokiju. Medjutim, sada se ta slika izmijenila, jer , u isto vrijeme imamo dokaze da al-Qaida nalazi utočišta u Iranu. A pored toga, u samom Iranu se vodi rasprava - fascinirajuća rasprava izmedju umjerenih struja iranskog vodjstva, i onih radikalnijih elemenata. Dali podržavati ili ne podržavati terorizam? Krenuti u potragu za oružjem za masovno uništenje, ili ne krenuti? Mi smo već davno kazali Iranu da njihov odnos sa Sjedinjenim Državama ovisi o tome da prestanu podržavati teroriste, uključujući al-Qaidu, i da odustanu od nastojanja da se domognu oružja za masovno uništenje. Dakle, na Iranu je da izabere: ako želi biti dio svijeta u 21. stoljeću, onda se zaista mora početi ponašati mnogo odgovornije.
