Linkovi

Vrijeme je da se pitanja postave 15/5/02 - 2002-05-15


U nastavku razgovora sa Samanthom Power, autorica nove knjige “Problem iz pakla: Amerika i vrijeme genocida” u kojoj se na kritički način razmatra američka politika prema genocidnim pojavama u nedavnoj prošlosti, autorica objašnjava način na koji je istražila temu i šta je motivisalo da napiše ovu knjigu:

S. POEWR: Dvije sam stvari željela da postignem. Prvo da dokumentujem istinu, a zatim da podstaknem debatu koja bi kod političara utvrdilo saznanje da njihove akcije ne ostaju anonimne. Ideja je da Kongres održi pretres o Srebrenici, Ruandi odnosno o težem slučaju genocida, čiji bi rezultat pored ostalog bilo saznanje da se možda ne može stajati sa strane, i čak povjerovati da to niko neće primjetiti, ali prije ili kasnije naći će se neko da postavi pitanje gdje ste bili kada je sedam hiljada Muslimana ubijeno usred bijela dana u Evropi 1995. godine? Možda neki vjeruju da se pitanje može izbjeći u slučaju genocida u dalekoj Africi, ali kad-tad naći će se neko da pita gdje ste bili kada je u Ruandi 8,000 ljudi ubijano dnevn? Ideja je da ukoliko se ponove simptomi genocida, recimo u Burundiju, Makedoniji, Indoneziji, Sudanu, da će američki funkcioneri dobro znati da će im kad-tad biti postavljeno pitanje šta su radili kada se to događalo. Vrijeme je da radimo na tome da stajanje po strani bude izuzetak u američkoj politici. I vrijeme je da se pokrene razgovor o tome. Moj rad je tek početak. Moja knjiga je posvećena problemu američke politike zanemarivanja genocida, i pisana je na osnovu iskaza nižih vladinih funkcionera koji su ustali protiv takve politike. Oni su, naravno, rado razgovarali sa mnom. No, ljudi koji se usprotive genocidu najčešće ne budu pozivani na sljedeći sastanak, ne napreduju u službi, i nepoželjni su u okviru sistema. Većina junaka iz prošlog vijeka su ljudi za koje nikada niste ništa čuli i koji su otpisivani kao isuviše emotivni, iracionalni, meki, zainteresovani za plačljive teme umjesto opredeljeni za tvrdu, real politiku. Viši funkcioneri su bili manje pristupačni. Jedan od zaključaka knjige je da genocid ne dobija pažnju funkcionera na višem nivou. Oni su bili manje voljni da govore o takvim događajima prije svega zato što na te događaje prvobitno nisu obraćali pažnju, te neamju ni pamćenje o njima. Drugi, jednostavno nisu hteli da se vraćaju na te događaje. Ko želi da priča o činjenici da je u Ruandi ubijeno 800,000 ljudi, a da američka vlada nije ništa preduzela? Najviše mi je pomogla jedna izuzetna ne-vladina organizacija, koja najbolje ilustruje dobru stranu američkog društva. Američko društvo ima nevjerovatnu spremnost na dijalog o svemu i za vršenje pritiska da se otvore arhive i provjerava rad naše vlade. Tome pomaže zakon o slobodi informacije. Arhiv za nacionalnu bezbjednost se isključivo bavi pribavljanjem povjerljivih državnih dokumenata. Recimo traži zapisnik sa sastanka vlade o Kambodži 1975. godine ili satelitske fotografije područja Srebrenice u julu 1995. i slično. Njihovi zahtjevi se najčeše odbijaju, međutim povremeno dobijaju važna dokumenta. Uz njihovu pomoć funkcionerima, koji su se nerado odazivali, mogla sam da kažem da imam dokument sa njihovim potpisima. Odmah su mi se otvarala vrata.

VOA: Na osnovu svog iskustva, kakav bi savjet dali ljudima u Srbiji koji su spremni da raščiste sa nedavnom prošlošću?

S. POWER: Prvo bih rekla da je međunarodna zajednica spremna da prihvati Srbiju u zajednicu demokratskih zemalja. Mislim da je ta želja postojala tokom čitave balkanske krize. Međunarodna zajednica ne želi otpadničke države. Ona vjeruje u ekonomsku integraciju i demokratizaciju, kao i sprovođenje vladavine zakona od strane lokalnih demokratskih snaga. Čini mi se da bi međunarodna zajednica, veoma rado ukinula većinu postojećih međunarodnih institucija, koje su spore, mnogo koštaju i često rade u veoma udaljenim krajevima svijeta. Nema ničeg idealnog u međunarodnoj akciji. No, da bi se izbjeglo međunarodno uplitanje, potrebna je mobilizacija širih snaga u Srbiji na suočavanju sa nedavnom prošlošću. Ima hrabrih pojedinaca koji su javno već zauzeli takav stav -- i tu ne mislim na proglašenje da su svi Srbi krivi -- već na rješenost da se postave pitanja. Kada sam počela svoje istraživanje politike Sjedinjenih Država prema genocidu, nije mi bila ideja da kažem svi smo mi Amerikanci zli, nego da postavim pitanje kako i zašto se to događalo. Kako to da smo svi mi stajali po strani dok naša vlada nije ništa činila da se zaustavi genocid? Mislim da se to isto pitanje može postaviti u Srbiji. Postavljanjem pitanja ne znači da bilo šta implicirate. Jednostavno -- vrijeme je da se pitanja postave.

XS
SM
MD
LG