Da mi je sada biti u Sarajevu, bila je prva pomisao mladog bosansko-hercegovački redatelja Danisa Tanovića kada je na nedavno održanoj ceremoniji dodjele Oskara u Holivudu, u kategoriji najboljeg filma na stranom jeziku, pročitano ime pobjednika-Ničije zemlje. Amra Alirejsović je ovog najviše nagradjenog reditelja u istoriji bosansko-hercegovačke kinematgorafije i balkanskih zemalja uopće, prvo upitala gdje će smjestiti tolike nagrade i da lije pronašao mjesto za statuu Oskara.
D.TANOVIĆ: Nisam još. Nažalost ja nemam veliki stan i moja žena svaki put kada donesem neku nagradu počinje da se ljuti - više ne znamo ni gdje da to stavimo. Šalim se, naravno da imamo gdje da stavimo, ako nema naći ćemo.
VOA: Na što ste prvo pomislili kada je pročitano ime pobjednika za najbolji inostrani film.
D.TANOVIĆ: Prva pomisao, koja je bila? Bilo je da mi je ići u Sarajevo, otprilike.
VOA: Koju ste poruku željeli prenijeti kada ste izašli za govornicu ispred glamurozne publike - šta ste rekli?
D.TANOVIĆ: Zahvalio sam producentima, svojoj ženi i naravno rekao da je to za BiH jer to osjećam tako.
VOA: Kako je to izgledalo poslije, kada su se ugasile TV kamere i kada je zavjesa spuštena.
D.TANOVIĆ: Pa, ne znam. Ja stalno imam osjećaj da se to dešava nekom drugom. Kao da nisam ja u pitanju u svemu tome. Tako da, ovaj, Cedo mi kaže - ti nisi normalan, dobio si nešto što je najveće na filmu, a ti ništa. Ne znam. Sretan sam, ali nekako mirno bez neke euforije.
VOA: Oskara ste dobili na desetu godišnjicu opsade Sarajeva - kako to doživljavate?
D.TANOVIĆ: Kao čudnu igru sudbine. Ne znam, kako čovjek može to doživjeti. Zamislite da mi je neko rekao 6 aprila 1992, kada je sve to počelo da ću deset godina kasnije dobiti Oskara iz ruku Sharon Stone za film koji sam napravio o tom ratu. Zvuči suludu, ne?
VOA: I kako je bilo primiti nagradu od Sharon Stone?
D.TANOVIĆ: Ha, ha, ha... Mislim da mi mnogi zavide više na tome nego na Oskaru. Ja Sharon jako cijenim ne samo zato što je jako lijepa nego što mislim da je jako pametna žena, što je rijetkost u filmskim krugovima.
VOA: Jednom ste u razgovoru za naš program rekli da su nagrade došle i dobro došle, ali da nisu najvažnija stvar u životu. Koliko one, pogotovo nagrada kao što je Oskar, mjenjaju život, koliko mjenjaju karijeru?
D.TANOVIĆ: Pa. ne znam. Ja se nisam nešto promjenio. Čini mi se da sam isti kakav sam i bio. Mada se svi vremenom mijenjamo, na ovaj ili onaj način. Ono što je tu lijepo je da će moj sljedeći film biti lakše napraviti. To je ono što je sjajno, ali mislim da se tu završava. Ne treba od toga jednostavno praviti nešto što to nije. Lijepo je to. Za mene je to najljepša nagrada koja postoji na svijetu i nisam mogao ni zamisliti da ću doći do toga sa prvim filmom, ili sa bilo kojim. To je bio kao neki san, ali sada kada je već tu ne znam - za mene je to kao, recimo, film. Dok gledam fimove za mene je to još uvijek nešto što je magično, nešto što je kao neki san. Onda kada pravim filmove to je neka potpuno druga vrsta osjećaja. To je neka druga magija, neki drugi odnos, ali nije više taj.
VOA: U Los Angelesu si imao i susrete sa nekim od američkih producenata. Da li je išta dogovoreno?
D.TANOVIĆ: Nije. Mene Amerika ne interesuje u ovom trenutku. To iz prostog razloga - ovdje gdje jesam, imam dovoljno kontakata. Drugo, u Americi postoji princip u kojem je producent šef svega, a ovdje u Francuskoj, ipak, reditelj je onaj koji se pita na kraju i čija je riječ zadnja. I, ja mislim da to tako treba biti u filmu, jer film je za mene nešto više od novca i od ulaganja novca. Dakle, ja ne mogu da radim u uslovima u kojima iza mene stoje tri čovjeka i računaju ili koliko je to koštalo, ili koliko će zaraditi. Ne pravim filmove iz tog razloga. Prema tome, taj sistem pravljenja filmova me za sada ne interesuje. Naravno, postoje tu sjajni producenti, nezavisni. Postoji par kuća, velikih studija, koji imaju malo drugačiji pristup svemu tome, ali ne treba zaboraviti da je ovo, ipak, moj prvi film i da uprkos svim tim nagradama, ja ipak još uvijek treba i da se dokažem i da napravim još par filmova, da steknem ime i onda možda ću, eventualno, i doći u Ameriku. Ono što interesuje nije doći i raditi u Americi. Mene interesuju projekti. Ako je projekat dobar, ako mi se čini da ja mogu doprinijeti projektu, onda zašto ne.
VOA: Kakva je vaša poruka za mlade u BiH, koji tek razmišljaju da se počnu baviti režijom?
D.TANOVIĆ: Jako bitna stvar je učiti - stalno učiti. Ovo je posao u kojem čovjek nikada ne nauči dovoljno. Svaki put kada snima film, kada se radi, nešto se nauči. Dakle, to je nešto što je jako bitno. Druga jako važna stvar je raditi ne čekajući da se steknu savršeni uslovi. Ja sam svoj znat ispekao, da tako kažem, na linijama kod Sarajeva gdje sam snimao svaki dan, montirao materijale radio neke filmove, spotove i to je neprocjenjivo iskustvo. Naravo, bitno je završiti neku od akademija. To je jednostavno mjesto koje dozvoljava ljudima da imaju četiri godine da uče o filmovima i da rade.
VOA: Da li vama sada predstoji preiod odmora ili novog rada?
D.TANOVIĆ: Ja sada odmah počinjem jednu novu produkciju. Radićemo film, vjerovatno u BiH, kratki film o 11 septembru, ali još nije ništa sigurno.
VOA: Gledate li u slobodno vrijeme druge filmove?
D.TANOVIĆ: Pa. slobodnog vremena u zadnjih godinu dana baš i nisam imao.
