Suđenje za zločine protiv čovječnosti bila je tema o kojoj je danas u studiju Glasa Amerike za program Washignton Window govorio David Scheffer, ambasador UN-a za pitanje ratnih zločina u Clintonovoj adminsitraciji i trenutno savjetnik pri Američkom institutu za mir. Upitan kakva je razlika u suđenju onima koji su počinili zločine protiv čovječnosti u odnosu na ratne zločince, gospodin Scheffer kaže: Ratni zločinci na Balkanu su optuženi za zločine protiv čovječnosti, ratne zločine, kao i genocid, kao što smo nedavno vidjeli na primjeru Slobodana Miloševića za zločine počinjene u BiH. Ali tu nema savršene simetrije između zločina protiv čovječnosti i ratnih zločina--oni se ponekad preklapaju, ali su kriteriji za njih različiti. Kada govorimo o zločinima međunarodnog terorizma, na primjer, onda postoje primjeri kada ovakvi zločini mogu po svom obimu doseći nivo zločina protiv čovječnosti, ako su planirani na određeni način i ako su na određeni način usmjereni na civile. I ja smatram da su napadi 11 septembra bili zločini protiv čovječnosti. Problem je što su vojne komisije, za razliku od federalnih sudova, ograničene na zakone ratovanja, a ne zločin protiv čovječnosti, kaže gospodin Scheffer.
Osvrčući se na rad haškog tribunala, on naglašava: Često mnoge istrage tribunala traju više godina prije nego se o njima počne javno raspravljati. Tužitelji imaju timove koji istražuju zločine na neki način tajno, kako bi sačuvali dokaze, zaštitili svjedoke, i onda izađu s optužnicom, koja je ponekad zapečaćena optužnica. Nema legitimne mete, bilo civilne ili vojne, kada govorimo o terorizmu. Ali kada se osvrnemo na Balkan, mislim da tu ne govorimo o terorizmu u širem smislu, već o pobunjeničkim grupama i drugima koji traže samo-određenja i koji se ponekad ponašaju na način zbog kojeg bi im se moglo suditi po zakonu rata, ali ne mislim da im se može suditi kao teroristima. Mislim da su Sjedinjene države učinile izvjesnu grešku kada su početkom 98.godine borce na Kosovu počeli zvati teroristima.
Na pitanje da li haški tribunal i međunarodna zajednica poduzimaju dovoljno napora na hapšenju optuženika za ratne zločine koji se još uvijek nalaze na slobodi, sada kada praktično ne postoji prepreka za njihovo privođenje u Den Hag, David Scheffer odgovara: 28 javno optuženih pojedinaca koji su još uvijek na slobodi, i Ratko Mladić i Radovan Karadžić su dva optuženika na vrhu liste. Mislim da tribunal radi sve što može, ali se mora oslanjati i na strane vlade i vijeće sigurnosti UN-a. Mislim da je američka vlada, otkako je izvršila pritisak na Beograd da izruči MIloševića, postala na neki način podijeljenja u mišljenju da li da se izvrši dodatni pritisak kako bi se ostvarili ovi ciljevi. Realnost međunarodne zajednice je da, usprkos ove podvojenosti o dodatnom pritisku na Beograd, Srbija jednostavno neće biti u mogućnosti izaći u Evropu sve dok se osumnjičenici koje je optužio Den Hag ne prebace u sudnicu tribunala. To je u ovom trenutku veliki teret koji pritiskuje narod Srbije i u američkoj javnosti nema nimalo suosjećajnost za Srbiju jer štiti ove pojedince. Ako bi oni bili prebačeni u Hag, američka javnost bi objeručke prihvatila budućnost Srbije, kaže David Scheffer.
Odgovarajući o pitanju duplog standarda u odnosu na podizanje optužnica na Balkanu, gospodin Scheffer kaže: Bilo bi fantastično ako bi novine u Beogradu izdale listu u tri kolone pobrojanih optuženika: Hrvata, Bošnjaka i Srba, kako bi pokazali da zaista postoji raznolikost u načinu na koji tribunal radi svoj posao. Moramo znati da posao tužiteljice nije da optuži 33% Hrvata, isto toliko Bošnjaka i Srba. To tako ne funkcionira, ona jednostavno slijedi dokaze.
Na pitanje na koji bi način neuspjeh u slučaju protiv Miloševića utjecao na dalji rad tribunala, David Scheffer odgovara: Ako pronađu da nije kriv ili ako ga puste, to bi moglo pokazati da je tribunal institucija krajnjeg integriteta, jer prihvata to da tužilaštvo nije bilo u mogućnosti dati dovoljno dokaza kako bi se on osudio. S druge strane, najbolja odbrana koju Milošević može imati je osigurati da ima jako dobrog advokata sa sobom u sudnici, jer ako samo tamo sjedi i govori koješta bez advokata uz sebe, mislim da će sebi nanijeti više štete nego na bilo koji drugi način. Prkoseći tribunalu i ismijavajući ga, mislim da samo pravi budalu od sebe. Kada ste u sudnici onda branite svoj slučaj, i ako on ima jak slučaj u svoju korist,onda ga mora i iznijeti i zato mu je potreban advokat. On nije dobar zagovarač vlastitog slučaja i sudije neće ni na koji način biti time impresionirani, kaže David Scheffer, iz Medjunarodnog Instituta za mir.
