Dok se svijet fokusira na olimpijske igre u Vancouveru, jedan sport koji nije dio olimpijade i dalje privlači natjecatelje i turiste u kanadsku oblast Yukon. Kako izvještava novinar Glasa Amerike Kane Farabough, saonice koje vuku psi su i dalje jedno od najtežih natjecanja na planeti, u kojem se testira izdržljivost i pasa i ljudi.
Ned Cathers je čovjek sa kanadskog sjevera.
Mi živimo na drugoj strani bez susjeda i bez pristupa cesti već 26 godina, kaže on.
<!-- IMAGE -->
U ovoj hladnoj divljini, koja mu je dobro poznata, njegova šira obitelj, njegovi najbolji prijatelji žele krenuti u rad.
Zimi koristimo pse za prevoz preko jezera, te za prevoz drva za grijanje nazad u brda.
Ned Cathers je profesionalni vodič na sankama koje vuku psi. Njegova kuća se nalazi na ivici jezera Laberge, oko sat vremena udaljenog na sjever od grada Whitehorse, glavnog grada kanadske teritorije Yukon.
<!-- IMAGE -->
Kada napada snijeg i jezero se zamrzne, jedini način da se tu dođe je snowmobilom ili sankama na pseću vuču. Zimi, Ned Cathers je domaćin hiljadama onih željnih avanture koji tu dolaze iz cijelog svijeta kako bi kroz Yukon prošli na sankama koje vuku psi.
Izuzetno je iskustvo kada ih vidite tako jake, koji brzo satima vuku sanke, i kada je to sve što vidite obasjano mjesečinom i svjetlosti sjevernog neba, kaže gospodin Cathers.
Njegove sanke i psi su najbliže sportu koji obično traje danima ili sedmicama. Profesionalne trke saonica sa psima je test izdržljivosti, i može se protezati stotinama, čak hiljadama kilometara kroz neke od najtežih terena poznatih i čovjeku i psu.
Kada su istrenirani za dugačku utrku, oni trče preko 100 kilometara na dan, svaki dan, i noću spavaju u snježnim nanosima, kaže Ned Cathers.
<!-- IMAGE -->
Međutim, usprkos popularnosti ovog sporta, gotovo da nema nade da će on ikada biti priznat kao olimpijska disciplina.
Puno se priča o trkama saonica sa psećom vučom kao olimpijskim događajem, kaže Lance Mackey, koji je trostruki pobjednik Iditaroda, popularne utrke saonica sa psima od Anchorage-a do Nome-a na Aljasci.Bez olimpijske pažnje koja bi dovela do povećanog interesa i prihoda, on zavisi od sponzora i reklama kako bi pokrio svoje troškove takmičenja.
Mi ne možemo živjeti od novca za kojeg se natječemo. To je skup sport i mi uvijek tražimo sponzore, kao u bilo kojem drugom sportu.
Lance Mackey kaže da sport dobija na popularnosti sa svakim takmičenjem, i da privlači pažnju na neobičnim mjestima.
Trenutno u kući imam jednog čovjeka sa Jamajke, koji se trenira za takmičenje.
Međutim u trenutnom obliku, kaže Ned Cathers, sport vjerovatno neće biti uvršten u olimpijska takmičenja.
Barem ne kao sport na duge staze. On bi morao biti kraća sprint utrka kako bi mogao privući gledatelje, kaže on.
<!-- IMAGE -->
Upravo zbog toga je ovaj sport imao samo jedno pojavljivanje na olimpijadi. Predstavljen je na zimskoj olimpijadi u Lake Placidu u New Yorku 1932, kada je sedam natjecatelja iz dvije zemlje sudjelovalo u dvije utrke na po 25 milja. U toj utrci je Kanada pobijedila Sjedinjene države. Ali sport nije uspio dobiti dovoljno popularnosti, i još uvijek, 78 godina kasnije, traži olimpijsku slavu.
