Milioni Amerikanaca bez krova nad glavom žive na ulicama malih i
velikih gradova. Spavaju u parkovima, na klupama, u pozdemnim metro
stanicama.... Neki su ovisnici o drogi ili alkoholu, neki su mentalno oboljeli,
neki jednostavno nemaju sreće. Većina običnih građana prolazi pored njih, ne obraćajući pažnju. Ima i mnogo izuzetaka, mnogo ljudi kojima je
pružanje pomoći beskućnicima sastavni dio života. Priča o jednom od njih počinje na stepeništu
United Methodist Church u Washingtonu.
„Obično
nas ovdje, na stepeništu, spava između 12 i 14" - kaže u rano jutro beskućnik Jonathan George.
I dok Jonathan pokušava smotati prekrivku, stiže i
Rob Farley, vašingtonski advokat i član crkve, zadihan nakon juratnjeg trčanja.
Pozdravlja se sa Jonathanom, uz opasku da je beskućnik prošlu noć prespavao sam
na crkvenom stepeništu.
Prije dvije godine okolni stanovnici su počeli
prigovarati zbog beskućnika i Rob je počeo redovno svakog jutra da ih budi i
nagovara da napuste stepenište. I onda se desilo nešto neubičajeno - jedan
beskućnik je zamolio šolju tople kafe.
„Prvo
sam pomislio ne... Ali bilo je hladno, i ja rekoh... svakako. Pozvao sam
beskućnika unutra i skuhao kafu" - prisjeća se Rob.
U početku to je bila samo kafa za samo jednog beskućnika. Ubrzo i drugi su počeli dolaziti po
gutljaj toplog napitka. Druženje uz kafu uskoro je preraslo u prijateljstvo uz
doručak.
„Ovdje se okupljamo. Ja pripreman kafu, Victor, takođe član naše crkve, priprema neku supu. Beskućnici, jednostavno rečeno, dolaze" - kaže Rob.
Za Jonathana Georga to je prodica. On na doručak
dolazi skoro dvije godine. Jonathan je veći dugi niz godina radio na održavanju
zgrada. Kada je ostao bez posla, postao je beskućnik.
„Ne
možeš plaćati za apartman ako nemaš posla i ne zarađuješ" - kaže on kratko, objašnjavajući osnovni razlog postanka
beskućnikom.
Svakog jutra 7 ili 8 beskućnika dođe u crkvu na
doručak. U početku to je bilo mjesto gdje su imali toplo jelo i mogli da se
umiju poslije noći prespavane na ulici. Sada je riječ o prijateljtsvu. Za Roba
i druge članove crkve bila je to prilika da saznaju neke od razloga zbog koji
ljudi postaju beskućnici i da spozanaju šta bi moglo biti učinjeno da ih manje
bude na ulicama.
„Sada
imamo i pomoć socijalne radnice Julie Turner i pomoć jedne vašingtonske crkvene
kongregacije. Julia Turner na pomaže da za beskućnike nađemo smještaj" - dodaje Rob.
Pomoći na kompleksniji način nije lako. Ipak, lijepih primjera ima. Župnica crkve Alisa Lasater kaže:
„Četvorica
beskućnika, ovisnika dozvolila su nama da ih odvedemo u rehabilitacioni centar.
Dvojica su još tamo, ali nadamo se ne za dugo."
Za Roba Farleya doručak sa beskućnicima je novi bitan
životni detalj:
„Ne znam
šta su beskućnici dobili. Nadam se da jesu nešto. Što se meme tiče,
transformirali su me u osobu koja je mnogo otvorenija, saosjećajnija,
skromnija."
Alisa Lasater dodaje da je transformacija višestrana:
„Sigurna sam da su naši prijatelji-beskućnici sada makar malo sretniji. A što se
mene tiče, bilo da mi neko drugi nešto predlaže, ili da beskućnici nešto
zatraže, osjećam, vjerujem da mogu i hoću nešto učiniti."
„Slikajte
me, lijepo izgledam" – u
šali dobacuje kamermanu Glasa Amerike jedan od beskućnika.
No sasvim ozbiljno treba reći da Rob Farley i Alisa Lasater nisu,
kako kažu, sigurni u šta će dalje i dublje doručak za beskućnike prerasti. Shvatili su, međutim, ono najbitnije ...
Da su beskućnici jednako ljudi, kao i svi ostali.
