Marokanski ćilimi su odavno poznati po svojoj ljepoti i u prodavnicama diljem svijeta mogu dostići cijenu i po nekoliko stotina dolara, i više. Medjutim, vrlo malo od tog novca završi u rukama žena koje provode mjesece tkajući te ćilime
Po proizvodnji ćilima posebne ljepote su posebno poznati stanovnici marokanske pokrajine Tazenakht. No, za žene berberskih plemena, koje tkaju kilograme i kilograme sirove vune, napraviti jedan od ovih ćilima ne znači umjetnički izražaj, već znači preživjeti.
U prošlosti su cijele obitelji regiona Tazenakht i Ouarzazate živjele od vune, i tkanja ćilima,kažetkalja Fadma Hassi.
No, to postaje sve teže. Tkalje jedan mjesec pripremaju vunu, , a drugi tu vunu tkaju u ćilim.
Trenutna serija ćilima , na primjer,se radi po posebnoj narudžbi i tkalje će zaraditi 50 dolara. Kada se podijeli medju njih, to je otprilike 25 centi dnevno po tkalji. Nije puno, ali je više negoi bi dobile na lokalnom suku, ili pijaci.
:
Na suku ne možemo dobiti razmnu cijenu. Njome se ne pokrije ni koštanje vune, govori ljutitotkalja Rakia Nid Lehgueer.
Tri kupca koja su se zadesila u vrijeme kada je reporterka Glasa Amerike Solana Pyne pravila priču o tkaljama, su veza u kupovnom lancu. Oni naime kupuje ćilime od lokalaca i prodaju ih prodavnicama u Marrakeshu i drugim turističkim centrima.
U prodavnicama u Marrakeshu se ovi ćilimi prodaju po nekoliko stotina dolara. No, većina tkalja su siromašne žene u izoliranim selima, koje ne govore čak ni marokansku verziju arapskog. Za njih su ovakvi marketi jako daleko.
Iako je vaš ćilim prelijep, ne daju vam pravu cijenu za njega. A onda ga odnesu u Marrakesh , i dobiju velike pare.
...kaže Khadija Ighilnasaf, predsjednica udruženja tkalja u Anzalu. U tom planinskom selu su se žene ujedinile da se riješe posrednika u trgovini.
Sada, umjesto da ćilime dajemo budzašto posredniku, donesemo ih u udrugu i same odredjujemo cijenu, dodaje tkalja Fatima Ait Elkadi.
Za jedan veliki ćilim treba oko mjesec dana, i košta 150 dolara. Od toga oko 130 dolara ide izravno tkalji.
Predsjednica ovog udruženja,Khadija Ighilnasaf, govori da na taj način veći dio novca pripada ženi koja je ćilim tkala, i ona si može priuštiti što joj treba.
Tkalje sada zaradjuju više po ćilimu nego prije, ali, ne prodaju mnogo ćilima. U dvije godine otkako postoji udruga, njena blagajnica Zahara Ait Ali je uspjela prodati samo 4 ćilima, za ukupno 300 dolara.
Prodaš jedan ćilim, a onda se načekaš dok ne prodaš drugi, jada se Zahara Ait Ali
S obzirom da tkalje tako malo zarade, mlade djevojke odbijaju naučiti drevnu vještinu tkanja.
Imam pet kćeri. Ali, samo jedna od njih zna tkati, kažeRakia Nid Lehgueer, a Fadma Hassi dodaje:
Kćeri nam govore da smo uništile zdravlje tkajući ćilime, a ništa nismo dobili zauzvrat. Oni žele naučiti nove zanate. Ne žele više tkati.
A sa svakom djevojkom koja odbija naučiti tkanje ćilima, ta je čudesna vještina , koja traje stoljećima, sve bliže nestanku.
