Zdravom razumu zvuči nevjerojatno
- baciti kiselinu u lice ženi, djevojci, pa čak i djetetu. Taj okrutni čin
nasilja se, međutim dešava, a motiv je nekad ljubomora, nekad mržnja, nekad
osveta.... Oni koji to čine, ne rade to da ubiju, nego da žrtvu unesreće za
cijeli život. Bacanje kiseline u lice je dosta često u nekoliko zemalja Afrike
i Azije. Među tim zemljama je i Bangladeš.
Unesrećeni tom vrstom okrutnosti i nasilja imaju, na njihovu radost, Moniru Rahman.
Ta hrabra žena se bori da okrutni
čin bude iskorijenjen i pomaže žrtvama da se vrate što normalnijem životu. Izvršna
je direktorica "Fondacije preživjelih napadom kiselinom" i zbog
njenih nastojanja da svijet u kojem živimo učini boljim prošlog mjeseca su joj
i Ujedinjene nacije, Fond za svjetsko stanovništo, odale priznanje.
Žrtve napada kiselinom žive sa
užasnim ožiljcima, unesrećene su, mnoge ostakak života kriju lice, žive
slomljene psihe.
Monira Rahman 17 godina se bori
za iskorjenjivanje te vrste nasilja i uopšte protiv discriminacije žena. Kroz
"Acid Survivors Foundation" koju je gospođa Rahman osnovala i vodi potreban
liječnički tretman i njega bivaju pružene žrtvama napada u bolničkom i
traumatskom centru sa dvadeset ležaja u Daki.
"Bila sam užasnuta i šokirana.
Nisam mogla razumjeti kako čovjek čovjeku to može učiniti. Istovremeno sam bila
i iznenađena, oduševljena hrabrošću i snagom žrtava napada kiselinom i odlučila
stati uz njih."
Snazi i optimizmu žena kojima
pomaže se divi, a o stanju uma muškaraca, a ponekad i žena, što potežu za kiselinom
kao oružjem, Monira najviše razmišlja i pokušava naći pravi odgovor.
"Mislim da je u pitanju
patrijarhalna svijest o ženi kao potčinjenoj osobi, socijalno, ekonomski,
politčki i tradicijski ovisnoj o muškarcu. Muškarac je povlašten, nadmoćan,
prema ženi se odnosi kao prema imovini i
misli da je može zadržati ili uništiti."
Fondacija Monire Rahman budi
svijest i savjest javnosti, inicira institucionalne promjene. U Bangladešu su,
na insistiranje Fondacije, usvojeni zakoni kojima se predupređuju napadi
kiselinom.
"Zakona te vrste nije bilo.
Zagovarali smo usvajanje određenih propisa i vlada je usvojila dva zakona...
Jedan o brzom suđenju napadačima kiselinom, a drugi o kontroli dostupnosti
kiselini."
Fondacija Monire Rahman, kroz
traumatski centar, pomaže žrtvama da se oporave i pshiloški i ekonomski. Za
mnoge žrtve taj centar je drugi dom.
"Jedna majka mi je rekla....
rodila sam svoju kćerku, a Fondacija ju je vratila u život."
Monira Rahman i njena "Fondacija preživjelih napadom kiselinom" daju nadu, ne samo žrtvama u Bangladešu, nego i unesrećenim u drugim dijelovima svijeta.
Monira Rahman je, jednostavno rečeno, još jedna osoba koja mijenja svijet na bolje.