Mada je ostalo je manje od dva mjeseca do globalnog skupa u
Kopenhagenu, gdje bi se trebali utvrditi konkretni koraci u borbi protiv
klimatskih promjena, iz briselskog ugla se čini da Kopenhagen nikada nije bio
dalji. Uz još uvijek otvoreno pitanje da li i kako će se Brisel, Vašington i o
ostatak razvijenog dijela svijeta dogovoriti o potrebnim mjerama, hladan tuš je
došao i sa tek okončanog sastanka evropskih ministara finansija. Oni se, naime,
nisu mogli dogovoriti kako i ko će finansirati evropski dio pomoći zemljama u
razvoju da prebrode neophodne promjene.
U najkraćem, u EU niko se ne zanoisi da će biti lako boriti se protiv
klimatskih promjena, niti da će to biti jeftin poduhvat. Unutar EU će biti hrpa
problema za čije rješavanje će se potrošiti ogromna hrpa para. Međutim, efekti će
izostati ukoliko akcija ne bude globalna, što znači, ukoliko se EU ne pridruže
i zemlje u razvoju, koje su, po pravilu veliki i sve veći zagađivači.
Procjene Evropske komisije govore o tome da će do 2020. dio svijeta u razvoju,
ukoliko se želi uspješno nositi sa neželjenim klimatskim promjenama, morati
invenstirati oko 100 milijardi eura u nove tehnologije, znanja i novi pogled na
zajedničku budućnost. Problem je u tome što pomenute zemlje taj novac nemaju,
pa se nadaju pomoći razvijenih. U tome bi EU trebala da učestvuje sa oko 15
milijardi eura, dok bi za hitne intervencije bilo izdvojeno do 7 milijardi
eura. Međutim, ko će sa evropske strane dati pare i u kojem omjeru, s obzirom
da je riječ o društvu od 27 država u kojem različite ideje o tome gdje uložiti
vlastiti novac nisu nikakvo iznenađenje. Shodno tome, evropski ministri
finansija se do danas nisu uspjeli dogovoriti kako i koliko svaka od članica
treba da učestvuje u tom plaćanju - da li po tome koliko je bogata ili po tome
koliki je zagađivač? To dvoje ne ide
zajedno, a pitanje je na skupu minstara
postavila Poljska. Njen bi dio, ukoliko se uzme u obzir poljski "doprinos"
ukupnom zagađenju, trebalo da bude mamutski. S druge strane, prazna kesa za
ekologiju tjera Poljake i sve istočne evropske članice da se protive
ozbiljnijem učešću u finansiranju. Istočnjaci idu korak dalje i predlažu dobrovoljnost
pri punjenju tog anti-klimatskog globalnog fonda, što bi, s obzirom na
finasijsku snagu tih država, gotovo sigurno bilo jednako gašenju fonda.
Komesar EU za monetarne poslove Joaquín Almunia je više nego suzdržan:
"Tačno je da rezultat skupa ministara finansija nije
dobar. Nedostatak dogovora jeste razočarenje, ali to ne znači da Evropa neće
nastaviti da bude motorna snaga postizanja sporazuma u Kopenhagenu. Taj
sporazum će biti vrlo teško postići , ne zbog naših teškoća da se dogovorimo
oko finansijskih pitanja, već zbog nedostatka rješenosti vrlo bitnih ostalih "igrača
u ovoj igri."
Evropljani su zato javno pozvali ostale, prije svih SAD, da na tragu obećanja
administracije predsjednika Obame , načine korak prema globalnom sporazumu o
borbi protiv klimatskih promjena. Kažu uz to da bi opredjeljenje Brisela da do
2020. godine smanji emisiju štetnih gasova za 20 posto moglo, ukoliko
Kopenhagen to bude tražio, da se poveća i na
30 odsto manje emisije. To, međutim,
zvuči više kao reklamna kampanja, a manje kao ozbiljna priprema za Kopenhagen decemra ove godine, koji mnogi dobro
upućeni u sadašnje ekološko stanje smatraju posljednjom šansom da se sačuva
budućnost narednim generacijama.
