Da li angažirajući se da djeca
imaju zdravstveno osiguranje, ili nastojeći da siromašne američke porodice
izađu iz bremena siromaštva, nedavno preminuli senator Edward Kennedy je
posvetio svoj život dobrobiti nevoljnika. Prijatelji i kolege senatora iz
Massachusettsa, nakon što je u srijedu u 77. godini izbugio bitku sa tumorom na
mozgu, će reći da je uticaj i ostavština senatora Edwarda Kennedyja veća i
značajnija od onoga što su Amerikancima za života dali njegova braća John i
Robert.
“Ogromna je i slavna
naša tradicija govoriti za one čiji se glas ne čuje dovoljno glasno....” -
rekao je jednom prilikom senator Edward Kennedy, treći po dužini senatorskog staža u američkoj povijesti. I za
svo to vrijeme on bio je glas mnogih, skoro pola stoljeća predlažući i
podržavajući zakone za dobrobit miliona Amerikanaca.
Biograf Adam Clymer će
reći da je za njih bio nada za bolji život:
“Svi oni nevoljnici
kojima je obezbjeđivana i doturana hrana kroz program "Objed na
točkovima" znaju da je to zasluga Edwarda Kennedyja. Oni koji su primani i
liječeni u brojnim javnim zdravstvenim centrima znaju da je to, takođe, njegova zasluga. Zaslužan je i za ukidanje
obaveznog vojnog mobilisanja...Nije bilo zakona o građanskim pravima, a da u njihovom
formuliranju i usvajanju Edward Kennedy nije imao veliku ulogu.”
Ubrzo nako ubistva
predsjednika Johna Kennedyja 1963. godine , Edward Kennedy je nastavio
ostvarivati bratovljevu ideju o nužnosti društvenih promjena i 1964. usvojen je
zakon o građanskim pravima kojim je ukinuta rasna diskriminacija na radnim
mjestima.
Nastavio je boriti se
.... za dostupniju zdravstvenu brigu, za pravednije mogućnosti stanovanja, za
prava glasanja.... Njegov sin je ostao bez noge zbog raka kosti i Edward
Kennedy je odlučujuće doprinio ukidanju dikriminacije prema psihički i fizički
hendikepiranim osobama predlažući i zagovarajući usvajanje odgovarajućeg
zakona.
Andrew Imparato,
predsjednik Američke asocijacije hendikepiranih osoba, ističe:
“Senator Kennedy je
shvatao da je invaliditet prirodan dio ljudskog postojanja i da, samo zato što
je neko hendikepiran na ovaj ili onaj način, to ne znači da ne treba imati
mogućnosti koje drugi ljudi imaju. Ako govorimo o djeci na primjer, svako
dijete treba imati mogućnost da ide u školu, odgovorajuću njegovim
mogućnostima.”
Historičar Donald
Ritchie kaže da je, uz broj pitanja koja je otvarao i pokretao senator Kennedy,
jednako bitno i kako se borio za njih. Tu borbu cijenili su i voljeli mnogi,
između ostalog, i zato što je bio u stanju graditi savezništvo sa političkim i
stranačkim suparnicima i neistomišljenicima:
“Senator Kennedy je polazio
od principa... možemo se i ne slagati, ali moramo tražiti koja je to tačka u
kojoj se slažemo, šta nam je zajedničko
tlo... i to je upravo ono što što svaki senator i kongresmen mora činiti... Tražiti
tačke od kojih može graditi nacionalni konsenzus o nacionalnim pitanjima.”
Sa smrću senatora Edwarda Kennedyja jedna od američkih nauticajnijih porodica ostaje bez pravog nasljednika u političkom smislu. Njegov odlazak je kraj jedne ere, ali njegova ostavština kao senatora i političara, ostaje da traje.
