Živjeti tako da prirodi šteti što
manje, živjeti na način da okruženje bude što je moguće više očuvano je stil i
htijenje koje pušta snažno korijenje i u Sjedinjenim Američkim Državama, i u
Evropi, i u nekim drugim dijelovima svijeta. No, živjeti život tako da se
prirodi ne škodi, može biti jako skupo. Sredstva za čišćenje bez štetnih
kemikalija, hibridni automobli, kompaktne fluorescentne sijalice….. da
spomenemo samo neke od eko-produkata koštaju više nego uobičajeni proizvodi
istih kategorija. To znači da veliki broj ljudi ne mogu, mada bi htjeli, biti
zaštitnici prirode. No mogu se uklopiti, uz pomoć drugih. Takav jedan primjer
dešava se u Bronxu, njujorškoj četvrti siromašnih.
Carolina Beltre,
tridesetogodišnja majka iz Dominikanske Republike, uključena u program obuke za
one koji nisu završili srednju školu nada se plaćenijem poslu i sada sastavlja
kraj sa krajem radeći za minimalnu stanicu. Ranije živjela u mračnom jednosobnom stanu, bez
kompjutera I nekih drugih sitnica…. Odnedavno njen se život u mnogome romijenio:
"Volim moju
novu kuhinju, imam dovoljno prostora, lijep namještaj i nov novcat…. frižider."
Carolina je jedna od
stotine odrabarnih da žive u kompleksu nazvanom "Zeleni interval" nalazi u već
spomenutom dijelu New Yorka Bronx. Za taj dio Bronxa moglo se, ne tako davno
reći, da je bio epicentar siromaštva i nasilja. Stanari su bili sve odreda
ljudi I porodice vrlo niskih prihoda i, vrlo često, bivših beskućnika.
U stambene jedinice unutar "Zelenog
interval," najvećeg američkog "zelenog naselja" siromašne ugrađeni su prozori sa izvrsnom izolacijom
koja obezbjedjuje uštede na grijanju, energetski efikasni, štedljivi aparati, podovi, pločice i osvjeljenje.
Nancy Biberman, osnivač
neprofitne organizacije WHEDCO, koja je finasirala adaptaciju stambenog kompleksa, kaže:
"Neposredna životna okolina
duboko utječe na ljude, i u dobrom i u lošem smislu. Mnogi koji sada žive u
"Zelenom intervalu" došli su iz zaista ružnih i nebezbjednih okruženja. U
takvim okruženjima navikli su da na mjesto u kojem stanuju ne gledaju kao na
dom i sklonište."
Stanovnici novog naselja
se biraju među hiljadama prijavljenih, provjeravaju se brojni podaci, posebno kriminalistički,
sa njima se pojedinačno razgovara. Kada stignu u "Zeleni interval" šokorani su,
jednostavno rečeno, jer zatiču zgrade sa 24 satnim obezbjeđenjem, vrtovima,
zajedničkim prostorijama, ukrašenim slikama, cijećem, zelenilom. Beltreova kaže
da joj je život u naselju "pjesma":
"Nedavno sam jednom poznaniku
rekla da se sada toliko ljepše da se to ne može
porediti. Živim na ljepšem mjestu, u jednom mnogo ugodnijem okruženju. Kada se
probudim, probudim se se sretna. Kada se vraćam kući s posla, vraćam se sretna."
U naselju, za čiju je
adaptaciju uglavnom korišten reciklirani materijali, daju se i satovi obrazovanja o "zelenom"
životu, životu u korist iI na dobrobit svih stanara, neposrednog okruženja i
prirode.
Ako se razvoj ovakvih naselja pokaže isplativim, prije svega u ekološkom smislu, grad New York je spreman mnogo više uložiti u njihovo širenje i u ostalim dijelovima grada.
