"Moj
susjed, moj ubica" je novi dokumentarni film o nužnosti prevazilaženja
tragičnog iskustva genocida počinjenog u
Ruandi 1994. godine. Kritičari su ga izuzetno povoljno ocijenili, veliki broj
gledalaca hrlio je u kino dvorane, u maju je bio jedan od, inače, vrlo
rijetko prikazivanih dokumentarnih filmova na festivalu u Kanu... Rediteljki filma Anne
Aghion je na međunarodnom festivalu dokumentarnog filma u njujorškom Lincoln
Centru uručena nagrada za "umjetničku, filmsku hrabrost" koju
dodjeljuje organizacija Human Rights Watch.
Film "Moj susjed,
moj ubica," snimljen u Gafumbi, jednoj ruralnoj zajednici u Rwandi, govori
o zbivanjima vezanim za genocid. I tu, u Gafumbi, Hutui, ubice i Tutsi,
preživjele žrtve, moraju ponovo živjeti zajedno. Snimanje je počelo je počelo 6
godina nakog genocida. Tada, 1994. godine više od 800.000 osoba bilo je ubijeno.
"Počinjući snimanje, ja
nisam bila svjesna u šta se upuštam, kako će to biti teško i koliko će trajati "
- prisjeća se Aghionova.
Pripreme i snimanje su trajali
skoro deset godina, a ekipa je slijedila proces pomirenja nazvan Gacaca
(Gačača). Žitelji Gafumbe bili su sudionici suđenja tokom kojih su preživjeli imali priliku
svjedočiti, a ubicama na kraju izricana presuda. Svi su bili svjesni svrhe tih procesa -
pomoći obnovi života i povjerenja u Rwandi, kaže Anne Aghion i dodaje:
"Rwanda je gusto
naseljena zemlja, zemljišne parcele su vrlo male i ljudi se, htjeli ne htjeli,
viđaju i susreću svakog dana idući na izvore po vodu, ili da zasiju zemlju....
Jednostavno, moraju biti jedni uz druge, oslanjati se jedni na druge...."
Većina preživjelih sa
kojima je razgovarala Aghionova su žene. Ženama iz plemena Hutu koje su bile
udate za pripadnike plemena Tutsi je najteže:
"Te žene su izopćene.
Ne prihvataju ih preživjeli Tutsi kao dio njih, često ih odbacuju i njihove
vlastite porodice. Kada su se dešavala ta grozna ubistva, u nekim slučajevima
muškarci, Hutui, iz njihovih porodica su bili ti koji su im ubijali muževe i djecu."
Annonciata Mukanyonga
rekla je Aghionovoj da je gotovo svaki Tutsi u njenom selu ubijen, pa i njeni
muž i djeca:
"Svi su bježali i
umirali sami. Kada, na koncu, nisam imala gdje, vratila sam se u selo da umrem.
Tada su mi ubili djecu, čak i bebu koju sam nosila na leđima. A ubice su
rekli... ostavite je samu, umrijeće od tuge."
Kada se žene suoče sa
ubicama u okviru Gacaca saslušanja, ne traže osvetu, samo istinu. Muškarci
nastoje umanjiti vlastitu ulogu u genocidu, ali moraju prihvatiti presudu sudija. Mnogim ubicama, nakon godina u zatvorima,
dozvoljeno je da se vrate u njihove
zajednice.
Aghionova kaže da većina nije djelovala pokajnički:
"Lica mnogih ubica izgledala
su kao da su od kamena. Neki su, opet, odavali utisak kao se da mogu ponovio uključiti
u zajednicu, da ih zajednica može prihvatiti."
Rediteljka nije sigurna
da li će i koliko će Gacaca saslušanja biti uspješna i da li bi ponovo moglo
doći do genocida u Rwandi.
"Rano je reći da li će
Gacaca, pokušaj pomirenja, trajati za duži niz godina. I vrijeme čini svoje,
osjećanja se smiruju, i u glavama i u srcima. Ja se samo nadam da će moj film,
vrlo gledan, pomoći ... makar i malo....razgovorima o zajedničkom životu, o
koegzistenciji."
Anne Aghion, na kraju razgovora za Glas Amerike, obećava da će sa filmom "Moj susjed, moj ubica" uskoro otići u Gafumbu i omogućiti tamošnjim seljanima i drugim stanovnicima Rwande da ga vide, vide i razmisle o vlastitom jučer, danas, sutra.....
