Linkovi

Rwanda nakon genocida: Gacaca za danas, sutra....


"Moj susjed, moj ubica" je novi dokumentarni film o nužnosti prevazilaženja tragičnog iskustva genocida počinjenog u Ruandi 1994. godine. Kritičari su ga izuzetno povoljno ocijenili, veliki broj gledalaca hrlio je u kino dvorane, u maju je bio jedan od, inače, vrlo rijetko prikazivanih dokumentarnih filmova na festivalu u Kanu... Rediteljki filma Anne Aghion je na međunarodnom festivalu dokumentarnog filma u njujorškom Lincoln Centru uručena nagrada za "umjetničku, filmsku hrabrost" koju dodjeljuje organizacija Human Rights Watch.

Film "Moj susjed, moj ubica," snimljen u Gafumbi, jednoj ruralnoj zajednici u Rwandi, govori o zbivanjima vezanim za genocid. I tu, u Gafumbi, Hutui, ubice i Tutsi, preživjele žrtve, moraju ponovo živjeti zajedno. Snimanje je počelo je počelo 6 godina nakog genocida. Tada, 1994. godine više od 800.000 osoba bilo je ubijeno.

"Počinjući snimanje, ja nisam bila svjesna u šta se upuštam, kako će to biti teško i koliko će trajati " - prisjeća se Aghionova.

Pripreme i snimanje su trajali skoro deset godina, a ekipa je slijedila proces pomirenja nazvan Gacaca (Gačača). Žitelji Gafumbe bili su sudionici suđenja tokom kojih su preživjeli imali priliku svjedočiti, a ubicama na kraju izricana presuda. Svi su bili svjesni svrhe tih procesa - pomoći obnovi života i povjerenja u Rwandi, kaže Anne Aghion i dodaje:

"Rwanda je gusto naseljena zemlja, zemljišne parcele su vrlo male i ljudi se, htjeli ne htjeli, viđaju i susreću svakog dana idući na izvore po vodu, ili da zasiju zemlju.... Jednostavno, moraju biti jedni uz druge, oslanjati se jedni na druge...."

Većina preživjelih sa kojima je razgovarala Aghionova su žene. Ženama iz plemena Hutu koje su bile udate za pripadnike plemena Tutsi je najteže:

"Te žene su izopćene. Ne prihvataju ih preživjeli Tutsi kao dio njih, često ih odbacuju i njihove vlastite porodice. Kada su se dešavala ta grozna ubistva, u nekim slučajevima muškarci, Hutui, iz njihovih porodica su bili ti koji su im ubijali muževe i djecu."

Annonciata Mukanyonga rekla je Aghionovoj da je gotovo svaki Tutsi u njenom selu ubijen, pa i njeni muž i djeca:

"Svi su bježali i umirali sami. Kada, na koncu, nisam imala gdje, vratila sam se u selo da umrem. Tada su mi ubili djecu, čak i bebu koju sam nosila na leđima. A ubice su rekli... ostavite je samu, umrijeće od tuge."

Kada se žene suoče sa ubicama u okviru Gacaca saslušanja, ne traže osvetu, samo istinu. Muškarci nastoje umanjiti vlastitu ulogu u genocidu, ali moraju prihvatiti presudu sudija. Mnogim ubicama, nakon godina u zatvorima, dozvoljeno je da se vrate u njihove zajednice.

Aghionova kaže da većina nije djelovala pokajnički:

"Lica mnogih ubica izgledala su kao da su od kamena. Neki su, opet, odavali utisak kao se da mogu ponovio uključiti u zajednicu, da ih zajednica može prihvatiti."

Rediteljka nije sigurna da li će i koliko će Gacaca saslušanja biti uspješna i da li bi ponovo moglo doći do genocida u Rwandi.

"Rano je reći da li će Gacaca, pokušaj pomirenja, trajati za duži niz godina. I vrijeme čini svoje, osjećanja se smiruju, i u glavama i u srcima. Ja se samo nadam da će moj film, vrlo gledan, pomoći ... makar i malo....razgovorima o zajedničkom životu, o koegzistenciji."

Anne Aghion, na kraju razgovora za Glas Amerike, obećava da će sa filmom "Moj susjed, moj ubica" uskoro otići u Gafumbu i omogućiti tamošnjim seljanima i drugim stanovnicima Rwande da ga vide, vide i razmisle o vlastitom jučer, danas, sutra.....

XS
SM
MD
LG