Svuda u svijetu kada se spomene Wimbledon, to znači tenis. Tako je upravo i sada -
ljubitelji tenisa će u naredna dva tjedna pratiti uzbudljive mečeve teniserki i
tenisera, vrlo poznatih, onih koji su u vrhu tog sporta i tu žele da
ostanu, i manje poznatih, onih koji hoće
u sami vrh. Najstariji i najprestižnji teniski turnir, jedini veliki, jedini od
četiri grand turnira, koji se igra na travnatim terenima, je
duboko natopljen poviješću i tradicijom.
Najtradicionalnija tradicija teniskog hrama, sakrivenog u šumovitom predgrađu na jugozapadu Londona, zapravo njegova suština
je ..... dati sve od sebe i osvojiti titulu pobjednika.
To je ono najbitnije, to je jedino što se ne mijenja
od 1877. godine, kada je održan prvi teniski turnir na Wimbledonu. I ove godine
svi oni kojima je ukazana čast da izađu na terene fokusirani su na taj cilj, i psihološki i fizički.
Bolji, spretniji i sretniji ići će ga vrhu.
Od dana kada je veliki Fred Perry, posljednji
Britanac-vimbldonski šampion, bio pobjednik daleke 1936., pa preko 1950. godine kada je Amerikanka Althea
Gibson, kao prva crnkinja, osvojila titulu u ženskoj konkurenciji, turnir u
Wimbldonu, rjeđe nazivan i Otvorenim prvenstvom Engleske u tenisu, je uvijek
bio nešto posebno.
To nešto, zapravo mnogo toga posebnog, moguće je
vidjeti i doživjeti u istoimenom muzeju. Kustosica muzeja Honor Godfrey kaže:
„Mislim
da je mnogo toga doprinijelo slavi Wimbldona. Vjerojatno najviše to što je to
jedini turnir koji se igra na travnatoj podlozi. Mnogi igrači će reći da je
divno doći ovdje, da tereni izgledaju izuzetno lijepo. Druga velika, trajna tradicija je igra u
bijelom, gotovo bez izuzetka u bijelom. Profesionalni teniseri, čak i krajem
19. stoljeća, nosili su bijelu odjeću i to je pravilo koje vrijedi i danas."
Uz Wimbldon se, naravno, neizostavno vezuje i tmurno
londonsko nebo. Gospođa Godfrey to ne propušta istaći:
„Tradicionalno,
vrijeme je nepredvidivo, promjenljivo.... ujutro sunčano, ubrzo zatim kiša,
makar kratkotrajna i slaba, ali dovoljna da mečevi budu prekinuti. I onda opet,
takvo da igra može biti nastavljena. To je sastavni dio Wimbledona."
Tradicija Wimbledona je i spremnost organizatora na
promjene i prilagođavanja. Ogromna promjena ove godine je pokretni krov nad
centralnim terenom.
Ian Ritchie, izvršni direktor Sve-engleskog teniskog
kluba na travi, domaćina i organizatora turnira, kaže da je taj krov, i da će
biti, velika olakšica nesmetanom odvijanju turnira:
„Bilo
je jako mnogo planiranja, uključeni su brojni stručnjaci... Krov je jedini
promjena i ljubitelji tenisa koji kupe ulaznice za centralni teren, što je
mnogima životna želja, sada će, garantirano, moći odgledati ono za što su
platili."
Pokretni krov je posljednji primjer promjena i
prilagođavanja teniskoj igri, uz istovremeno čuvanje tradicionalnih osnova na
kojima je turnir baziran. Gospodin Ritchie ističe:
„Mislim
da treba uvijek biti vrlo pažljiv kada su u pitanju tradicionalni elementi koji
su tokom godina Wimbldon učinili slavnim. Travnati tereni, teniseri u bijelom,
bez reklamnih panoa oko terena... to je ono osnovno i temeljno, ono što mislim
da neće biti promijenjeno. S druge strane, ako želite ostati svjetska sportska
ikona, svjetski sportski događaj, morate ući u korak sa vremenom."
Biće promjena, sasvim je sigurno, ali ono što se nikada neće promijeniti je nevjerojatan osjećaj pobijediti na Wimbldonu. Od 1877. godine do danas, taj osjećaj ostaje isti, bilo ko da bude pobjednik.
