Vladine agencije koje prate provođenje Zakona o ravnopravnosti spolova u BiH, danas su predstavile rezultate rada u 2008. godini. Nevladin sektor koji se bavi ženskim pravima nije u potpunosti zadovoljan. Traže brže i konkretnije akcije u poboljšanju standarda života žena, te bolju implemetaciju postojećih zakona.
Na telefon sigurne kuće u Sarajevu, dnevno se u prosjeku javljaju tri žene – tražeći zaštitu od nasilnika. U 2008. godini u sklonište čiji je kapacitet 35 osoba, primljeno je preko stotinu žena. Ministar za ljudska prava i izbjeglice BiH Safer Halilović na današnjoj konferenciji, u govoru koji ženama u ovoj zemlji ne daje nadu da će uskoro biti bolje, rekao je između ostalog:
„Prema procjenama Ujedinjenih naroda smatra se da će ekonomskom krizom biti posebno pogođene žene i djevojčice u svim dijelovima svijeta, kroz socijalne i ekonomske posljedice krize kao što su nezaposlenost, povećavanje obaveza na poslu i u kući, smanjenje prihoda i povećanje nasilja u porodici izazvanog ekonomskim posljedicama."
Konkretnih pokazatelja težine te nove situacije za djevojčice i žene još uvijek nema ni jedna domaća organizacija. Samra Filipović – Hadžiabdić, direktorica državne Agencije za ravnopravnost spolova kaže da su i tokom prošle godine radili na doradi postojećeg zakona:
„U 2008. godini, pristupilo se izradi izmjena i dopuna zakona o ravnospravnosti spolova i izvršena je komparativna analiza zakona iz regije i iz Evrope. U okviru projekta pravosudne reforme u BiH, a na osnovu prikupljenih iskustava od strane NVO-a, započeta je izrada izmjena i dopuna zakona o ravnopravnosti spolova, a naravno, s ciljem što efikasnije primjene u praksi."
Upravo sa primjenom zakona nisu zadovoljne predstavnice ženskih nevladinih organizacija. Taida Horozović iz Fondacije CURE smatra da vladine agencije djeluju presporo. Treba nam glasnija reakcija na konkretne situacije, kao što je slučaj sa dodatnim i javnim uznemiravanjem djevojčica iz Gluhe Bukovice:
„To je jedna situacija gdje smo isto tako vidjele dijete, djevojčicu koja je višestruko, ispitivali su je različiti ljudi o tome šta se njoj dešavalo itd. U tom smislu bilo bi korisno da smo vidjele predstavnike i predstavnice vladinih institucija odnosno, konkretno gender institucionalnih mehanizama koji bi na neki način skrenuli pažnju na činjenicu da se to vrlo lako moze izbjeci, a de se može postioći isti efekat, a to je – pružanje informacije o tome šta se desilo."
Za sve tri žene koje su danas samo u Sarajevu pozvale SOS telefon, korisna je informacija da država nastavlja plaćati dio troškova sigurnih kuća. Sve dok „izmjene i dopune", najave „odlučnih mjera" i „davanje prijedloga i inicijativa" ne zamijeni konkretno sistemsko rješenje za sprečavanje nasilja, za njih je ta informaqcija i jedina relevantna.
