Alexandra Avakian, fotoreporter izvrsnog američkog magazina National Geographic, skoro 20 godina bilježila je život i događanja u muslimanskom svijetu i prenosila ih zapadnom svijetu. Dobitnica mnogih nagrada sabrala je svoje najbolje snimke i fotografije u knjigu „Prozori duše: Moja putovanja muslimanskim svijetom." Neposredno nakon izlaska knjige iz štampe ta, prije svega, hrabrom ženom o njenim iskustvima, zbivanjima i životu koji je bilježila na izuzetan dokumentarni i umjetnički način govorila je za Glas Amerike.
Alexandra Avakian, u najkraćem, skida feredžu sa lica žena u islamskim zemljama i omogućava Zapadu da vide ta lica, bilježi ljudska stradanja, bol i tugu, bilježi nadu i hrabrost. Većinu od posljednih 17 godina provela je muslimnskim zemljama, fokusirajući se na sukobe i ratove, često dovodeći i vlastiti život u pitanje.
Fotografirala je za Time Magazine, The New York Time, već deceniju i po radi za magazin National Geographic. Ratovi i sukobi su je privlačili jer....
„Osjećala sam potrebu da budem dio onoga što se dešava u svijetu. I moji vlastiti korijeni potiču iz naroda kojem su se dogodile užasne stvari."
Alexandrin otac je porijeklom Armenac i sa porodicom je izbjegao na svjerozapad Irana u vrijeme kada je nasilje haralo njegovom postojbinom. Kako tvrde armenski zvaničnici, 1915. godine više od milion i po Armenaca, tada pod vlašću otomanske Turke, bilo je masakrirano. O tome svjedoče i brojne fotografije Nacionalnog instituta Armenije. Turka ne prihvata optužbe za genocid nad Armencima.
Alexadndrina porodica se na kraju skrasila u Sjedinjenim Američkim Državama, a ona je Armeniju, zemlju svoga oca, prvi put vidjela nakon zemljotresa 1988. Godine, zemljotresa u kojem je poginulo više od 25 hiljada osoba. Bila je to njena prva od mnogih posjeta Armeniji:
„Prvi put kada sam otišla, bio je to grozan trenutak. Mrtvi su sahranjivani u rovove, tragedija je bila iznenadna, nije se moglo ništa drugo. Tužno je bilo biti tada tu."
U Armeniji je Alexandra Avakian bilježila i početak krvavog šestogodišnjeg oružanog sukoba koji je počeo kada su Armenci koji su živjeli u enklavi Nagorno-Karabah, dijelu Azerbejdžana, proglasili neovisnost 1988. godine.
„Bilo je izuzetno opasno, na smrt opasno, svuda rovovi i tranšeje.... snajperska vatra.... na jedan armenski metak Azerbejdžanci su uzvarćali hiljadama metaka."
Alexandra Avakian je, kao reporter magazina National Geographic, u Iran, zemlju njenog pradjeda, stigla 1999. godine. Nije propustila da vidi voćnjak i stablo pod kojem je njen pradjed sjedao pred kraj dana i sa prijateljima ispijao po kuju čašu vina:
„Ono što sam željela u Iranu uraditi bilo je.... otići dalje od onoga što dijeli Irance i Amerikance, ostvariti neku vrstu kontakta čovjek-čovjeku. Priča koju sam napravila za National Geographic tada je bila najveće predstavljanje Iranaca u američkim medijama nakon dugog niza godina. Značilo im je jakom mnogo, a moja iskustva iz Irana bila su vrlo povoljna."
Alexandra je pratila i prvi palestinski ustanak,a tokom sedam godina imala nesmetan pristup palestinskom lideru Yaseru Arafatu:
„Arafat je obično bio tih, glas mu je bio nejak. U prilikama kada me je, ljut, tim nejakim glasom nazivao diktatorom ili uzrokom nevolja, njegove krupne oči kao da su me obarale. U takvim prilikama znala da je vrijeme skloniti mu se s puta."
Alexandra Avakian boravila je u nekoliko afričkih zemalja. Šest mjeseci početkom devedesetih snimala je prizore građanskog rata i gladi u Sudanu i Somaliji.
„Hodala sam tamo,amo u zemlji u kojoj ste mogli biti ubijeni zbog limenke Koka-kole ili sunčanih naočala. Hodala sam sa 7 hiljada dolara gotovine u džepu, jer sam morala plaćati pratioce koji su me svakodnevno štitili da ne budem ubijena."
Gledala je, kako kaže, djecu i cijele porodice kako umiru. U zemlje rastrzane nevoljama odlazila je jer je željala saznati kako je majkama u tim zemljama podizati i odgajati djecu.
„Ono što svugdje u svijetu ljude najviše pokreće je želja da njihova priča bude ispričana, prenesena drugima. Češto sam nailazila na tu želju i to je divna stvar."
Alexandra Avakian češto je rizikovala život da bi snimila, po poruci kojom zrače, jedinstvene fotografije. Na pitanje šta je najvrednije što je shvatila putujući svijetom odgovara:
„Osjećam da ljudi širom svijeta imaju mnogo više zajedničkog nego razlika, bez obzira na religiju ili bilo što drugo."
Svjetska odiseja fotoreporterke Alexandre Avakian sabrana je i sažeta, kako rekosmo, u knjigu „Prozori duše: Moja putovanja muslimanskim svijetom." Izdavač je National Geographic, magazin za koji radi posljednih 15 godina.
NAPOMENA:
Glas Amerike zahvaljuje se magazinu NATIONAL GEOGRAPHIC na filmskim insertima i Alexandri Avakian/CONTACT PRESS IMAGE, Jamesu Masonu,Mediku Babloyanu i Sybil Stevens iz HOLOCAUST MEMORIAL MUSEUM-a na fotografijama korištenim za tv-verziju reportažnog zapisa o Alexandri Avakian. Bez njihove pomoći i razumijevanja taj zapis bi bio mnogo siromašniji.
