U Sjedinjenim Američkim Državama je već postalo uobičajeno da birači glasaju dodirom imena kandidata za koga su se opredijelili na monitoru povezanog sa kompjuterom. To izbornim komisijama omogućava da prate i saopće rezultate na kraju izbornog dana. Međutim, to donosi i nove probleme koji bi, kažu neki promatrači, mogli narušiti povjerenje u izborni proces.
Primjera radi, američka savezna država Florida, novembra 2000. godine. Nadmetanje za Bijelu kuću između kandidata Republikanske stranke Georga Busha i All Gora, kandidata Demokratske stranke je, na kraju, odlučeno naknadnim prebrojavanjem glasačkih listića, ručno listić po listić. Na izborima četiri godine kasnije nije bilo takvog slučaja, mada je glasanje uglavnom obavljeno na taj, kopjuterizirani način.
Jednostavno rečeno, vjerodostojnost izbornih rezultata, pa time i demokratski izabranih predstavnika vlasti počinje uvjerenjem javnosti da su izbori bili fer i glasovi tačno prebrojani. Da bi osigurali upravo tu vjerodostojnos, i uz stalni napredak tehnologije glasanja, u izbornim komisijama poduzimaju nove i brojne korake kako bi tačnost glasanja i konačnih rezultata bila neupitna. Stoga u cijeloj Americi izborni zvaničnici prolaze kroz specijalne treninge upravljanja kompjuterima za glasanje, biće osiguran 24-satni nadzor kamerama za osmatranje, prisutni će biti predstavnici i Republikanske i Demokratske stranke, a nakon što glasačka mjesta budu otvorena za birače kompjuteri će biti nadgledani svake sekunde, sve dok ne budu zapečaćeni.
Na prvi pogled nova tehnologija djeluje kao veliki napredak. Međutim, analitičar Gary Kalman pri neovisnoj istraživačkoj grupi za zaštitu interesa javnosti u Washingtonu navodi i određene mane:
“Kod mnogih od tih glasačkih mašina je veoma teško, ukoliko i nemoguće, provjeriti rezultate. Recimo da dođe do ponovnog brojanja, jedino što možete uraditi je još jednom vidjeti šta je mašina zapisala. Ukoliko je kompjuter pogriješio, nema nikakvog načina da se to dokaže, ili provjeri kroz bilo koji alternativni sistem da li je mašina tačno bilježila ili ne.”
Takva mogućnost je podstakla neke promatrače, uključujući i Benjamina Ginsberga sa John Hopkins Univerziteta u Washingtonu, da se osigura i održi modernizirana forma tradicionalnog sistema glasanja biračkim listićima:
“Gdje god imate kompjuter postoji i mogućnost da se on zloupotrijebi. I zato je potrebno imati glasačke listiće.”
Gospodin Ginsberg misli da je, nakon brojnih istraživanja i analiza, sasvim pouzdano utvrđeno da je najbolji sistem glasanje putem kompjutera koji paralelno, istovremeno, printaju svaki pojedinačni rezultat na papiru.
Taj printani rezultat, kaže profesor Ginsberg, može služiti kao potvrda da je neko glasao, ili ga kasnije izborne komisije mogu koristiti ukoliko bude nužno ponovno prebrojavati glasove. Nažalost, mnogi od postojećih kompjutera ne mogu, paraleno sa glasanjem, printati rezultat. Da bi to bilo moguće, u brojnim saveznim državama i okruzima trebalo bi utrošiti dodatne milione dolara za takve kompjutere. U pitanju je, na kraju krajeva, vjerodstojnost izbornog sistema i rezulata izbora, temelja svakog demokratskog društva.
