U prirodi svake osobe je da podržava i da se povezuje se sa onima koji su joj bliski - po rasi, etničkoj pripadnosti, vjeri, polu ili nekim drugim faktorima identiteta. Idektifikacija od određenom elementu pripadnosti odražava se i na politiku, odnosno i politika nastoji iskoristiti tu okolnost. Ilustrativan primjer su i tekuće kampanje kandidata za narednog predsjednika SAD.
Predsjednički kandidat Barack Obama izašao je na preliminarne demokratske izbore u Južnoj Karolini, u trenutku kad su istraživanja javnog mnijenja pokazivala da bi za njega moglo glasati oko 60 odsto Afroamerikanaca iz te savezne države. Rezultati su, međutim, pokazali da je za njega glasalo više od 80 procenata glasača iz te rasne skupine. Analitičari kažu da je taj skok bio direktan rezultat onoga što su nazvali ”politikom identificiranja.“
Tedencija poistvojećivanja sa ljudima koji sa nama (ili mi sa njima) dijele iste ili slične karakteristike u ovom slučaju direktno se odražava na broj glasova u glasačkoj kutiji, kaže profesor univerziteata Georgetown Mark Rom:
”Politika poistovjećivanja je kad neko glasa za neku osobu upravo zbog njene rase, pola ili etniciteta, dakle zbog nečega po čemu sebe može identificirati i želi da upravo to vidi i u kandidatu.“
Politika identificiranja je, slažu se analitičari, u prvi plan izbila nakon što je bivši predsjednik Bill Clinton uporedio senatora Obamu sa drugim, na ranijim izborima neupješnim crnačkim kandidatom Jesse Jacksonom.
”I Jesse Jackson je pobijedio u Južnoj Karolini, i to dva puta. A i senator Obama ovdje vodi snažnu kampanju“ - rekao je tada, pored ostalog, gospodin Clinton
Barack Obama je prvi Afroamerikanac koji je u politici pokazao toliko multirasnog utjecaja na mase. Clintonov komentar zato su mnogi shvatili kao pokušaj da se ne-crnim glasačima sugerira da ne daju glas senatoru Obami.
Politika identiteta je prisutna i u kampanjama drugih kandidata. Senatorica Hillary Clinton je prva žena koja ima ozbiljne šanse da dobije nominaciju Demokratske stranke. I mnoge Amerikanke koje pripadaju toj stranci ili je podržavaju, posebno one iz generacije kasnih srednjih godina u koju spada i gospođa Clinton, tu šansu prihvataju i kao vlastitu istorijsku priliku
Profesor Rom to objašnjava na slijedeći način:
”Amerikanke su dugo, dugo čekale na šansu da glasaju za nekoga ko je njima sličan u predsjedničkoj utrci.“
Kritičari politike identificiranja kažu da takav pristup vodi u dalje podjele. Međutim, ako kandidati i njihove stranke procijene da time mogu ostvariti neku određenu prednost u izbornoj utrci, oni će politiku poistovjećivanja i koristiti.
