Useljenici ni danas nisu ništa novo za Sjedinjene Američke Države. Zapravo Amerika je zemlja imigranata, a otok Ellis u nujorškoj luci je velika i po svemu specifična stranica useljeničke povijesti na američko tlo. Ispisivanje te stranice počinje prije više od stotinu godina, kada je američka vlada uspostavila prihvatilište za imigrante na tom otoku, traje i danas i trajaće dugo... naravno na sasvim drugačiji način ....
Kao muzej, turistička atrakcija, mjesto saznavanja korijena mnogih Amerikanaca....
Između 1892. i 1954. godine oko12 miliona imigranata je prošlo kroz otok Ellis. Bio je to prvi imigracioni procesni centar, odnosno sistem u Americi koji je kontrolirala federalna vlada. Barry Moreno, povjesničar pri Muzeju na otoku Ellis, kaže:
”Prije nego je uspostavljen otok Ellis, kontrola useljavanja je bila vrlo slaba. U stvari, do tada praktično imigrantima nije trebalo ništa da bi ušli u zemlju. Čak ni na otoku Ellis prvih nekoliko godina nisu traženi pasoši“.
Useljenicima, punim nade u novi i bolji život, bilo je potrebno dovoljno novca da kupe kartu za prekookenski brod i da se otisnu u novi svijet. Tek1921. godine, zbog sve većeg priliva useljenika , američka vlada je pooštrila kontrolu i uvela novi sistem, kaže kustos Moreno i dodaje:
”Inspektori bi svakog imigranta upitali za ime, dob, kuda ide, je li prije bio u Americi, koliko ima novaca, i šta mu je profesija. One useljenike koje su procijenili kao nepoželjene, su odbijali, jer je tada bio takav zakon. Inspektorima je bilo naređeno da ne dozvole ulazak anarhistima, boljševicima, komunistima, ili poligamistima.”
Ako je imigrant bio nepismen, slaboga zdravlja, ili nije imao dovoljno novaca, držan je u pritvornom centru na otoku neko vrijeme, a potom ili pušten u zemlju, ili vraćen natrag. Ukoliko bi imigrant nakon useljenja počinio neki zločin u Americi, također je vraćan nazad. Treba istaći da je u 62 godine postojanja imigracionog centra na otoku Ellis, useljenje odbijeno za tek jedan posto imigranata.
Danas oko 40 posto Amerikanaca, nazovimo ih strosjediocima, imaju nekog pretka koji je prošao kroz otok Ellis. Upravo zbog toga je dio muzeja koji se bavi obiteljskom istorijom vrlo posjećen. Mnogi tu pokušavaju, i uspijevaju, pronaći imena predaka i rođaka koji su se preko otoka Ellis i kroz njujoršku luku uselili u SAD, saznati detalje o mjestu porijekla, vremenu dolaska, osobama sa kojima su preplovili Atlantik. Jedna od njih je i Gail Bite. U evidencionim knjiga našla je podatke o babi i djedu:
”Oni su došli sa desetak dolara u džepu, nisu mogli priuštiti ni drugu klasu na brodu. Bilo im je teško doći ovamo, bilo im je teško sve ostaviti - dom, obitelj, ali , eto , odlučili su, uspjeli su, učinili su to da bi i nama bilo bolje...”
Sve u svemu, Centar za obiteljsku istoriju na otoku Ellis sadrži imena i osnovne podatke za oko 25 miliona osoba. A kako ”američki lonac za miješanje i topljenje ljudi svih rasa, boje kože, tradicija i kultura” raste i dalje, a obitelji se šire i granaju, moći pronaći ime svoga pretka ili rođaka koji je došao tako davno i saznati nešto više i samom sebi, za mnoge Amerikance je izuzetna vrijednost. Pravo blago koje se čuva na otoku Ellis, nedaleko od Statue Slobode, najprepoznatljivijeg simbola SAD.
