Predsjedniku Sjedinjenih Američkih Država George W. Bushu ostalo je manje od 400 dana do kraja drugog mandata. On tvrdi da radi nesmanjenim intenzitetom kako bi obavio sve poslove koje je planirao. Kakvi su mu prioriteti, šta stoji pred gospodinom Bushom tokom posljednje godine u Bijeloj kući, šta o tome kažu analitičari.....?
Drugi predsjednički mandat predsjednik Bush je počeo obećanjem da će povjerenje još većeg broja Amerikanaca, kao politički kapital, utrošiti na reformu federalnog penzionog sistema i imigracionog zakona. Bijela kuća nije, međutim, uspjela ni u jednom, a ni i u drugom. Unutarnje napetosti oko rata u Iraku, u kojem se stanje pogoršavalo, pomoglo je Demokratama da, sredinom tog drugog mandata predsjednika Busha, na međuizborima za određeni broj kogresmena i senatora, steknu veću naklonost birača i da, shodno tome, ostvare većinu u Kongres, odnosno da steknu kontrolu.
Gospodin Bush se, kako mnogi procjenju, još uvijek nada da su obnavljanje mirovnih pregovora između Izraelaca i Palestinaca (u što je sadašnja američka administracija uložila velike napore), te napredak na poboljšanju sigurnosti u Iraku, dovoljno jaki kontra-argumenti učestalim sugestijama da je izgubio politički autoritet i da ono što pokušava nema težinu.
”Sasvim suprotno. Nikada se nisam osjećao više angažiranim i odlučnijim u predočavanju činjenica potrebnih Amerikancima da shvate da ima još mnogo nezavršenog posla."
Ovakva reakcija predsjednika Busha za Brandice Canes-Wrone, profesoricu političkih nauka na univerzitetu Princeton, nije nimalo iznenađujuća:
”Nijedan predsjednik neće reći da je izgubio političku moć, politički autoritet, neće reći da nema nikakvog uticaja.“
Gospođa Canes-Wrone takođe ističe da je u godini, ovoj godini, u kojoj predsjednik Bush ima najnižu stopu podrške javnosti za njega znatno teže da, kroz obraćanja običnim Amerikacima, utiče na odluke senatora i kongresmena.
”Sposobnost predsjednika Busha da pridobije ljude za svoje prijedloge uveliko je umanjena činjenicom da ga veliki dio javnosti ne podržava, da ne trpi. Stoga i njegova obraćanja Amerikacima nemaju onu snagu i težinu kao što su to bila obraćanja, recimo Ronalda Regana ili Billa Clintona, tokom njihovih mandata.”
Glen Greenwald, advokat i autor komentara objavljivanih na Internetu, te voditelj istraživanja o djelovanju predsjednika Busha sumiranog pod naslovom “Tragična ostavština,” je govoreći nedavno na institutu za političle analize Cato rekao da je jedna od rijetkih stvari oko koje se pristalice i protivnici politike gospodina Busha slažu - dubina njegovog utjecaja na zemlju.
”Bez obzira što jedni misle jedno, a drugi suprotno, negativno ili pozitivno, biće to jedan od predsjedničkih mandata sa najviše posljedica u američkoj istoriji. Bushova politička zaostavština, kada u januaru 2009. napusti Bijelu kuću, biće politička zaostavština koja će se u Sjedinjenim Američkim Državama osjećati tokom mnogih narednih godina, ostavština koju će osjećati najmanje cijela jedna generacija.”
Nakrupnije ”stavke” te političke zaostavštine su rat u Iraku, počev od invazije Irak 2003.godine i dugotrajnog nasilja, pobuna, pogibija ogromnog broja i ”dužnih” i nedužnih i, na domaćem planu, budžet federalne vlade, odnosno administracije, koji je astronomski rastao i sada bilježi ogroman deficit.
Predsjednika Busha kaže da ne brine zbog onoga što bi već sada neki procjenjivali i ispisivali kao povijest:
”Znam da mnogi pokušavaju napisati nešto kao istoriju ove administracije, čak i prije nego što njeno trajanje bude okončano. Ja još uvijek čitam nove stvari o Georgu Washingtonu. Moj stav je: ako neki još uvijek analiziraju rad i doprinod prvoga predsjednika SAD, 43. ne bi trebalo da brine oko sadašnjih analiza svoga djelovanja. On naprosto treba da radi ono što misli da je ispravno.“
Karl Rove, jedan od najbiližih saradnika predsjednika Busha, tvorac izborne strategije koja je reultirala ubjedljivom pobjedom predsjednika Bushu za drugi predsjednički mandat, nije više u Bijeloj kući. Po njegovom uvjerenju, gospodin Bush će taj mandat završiti sa punim entuzijazmom.
”On je smion lider koji će iskoristiti svaki trenutak koji je dobio u tom mandatu. On zna moć predsjedničke pozicije. On je svjestan poluga koje je dobio. On nije došao da sjedi u uredu. On je ovdje došao da uradi stvari. On će nastaviti da radi sve do posljednjeg momenta, radiće sve do 20. januara 2009. godine.“
Ken Walsh, analitičar, novinar i izvještač iz Bijele kuće, smatra da je predsjednik limitiran u onome što do kraja može da uradi.
”Gospodin Bush može zamisliti dosta dobrih poteza, ali ih možda neće moći do kraja povući, sa Kongresom u kojem on i njegova stranka nemaju većinu.”
Gospodin Welsh vjeruje da će se stoga predsjednik Bush usredsrediti na ”male inicijative” koje može sprovesti zahvaljućiji mehanizmima ”izvršne predsjedničke naredbe” ili u okviru ovlasti administracije koju ju predvodi:
”Predsjednik Bush je sa podsmjehom gledao na takvu inicijative kao zastarjelu ofanzivnu taktiku. Tu taktiku je uspješno koristio njegov prethodnik Bill Clinton. Možda će i on, ali to naprosto neće donijetu neku veliku, istorijsku seriju promjena, po kojima bi predsjednik Bush želio ostati zapamćen.“
Stoga će se, kako Ken Walsh procjenjuje, gospodin Bush, poput mnogih ranijih u-dva-mandata predsjednika, u svojoj završnoj godini okrenuti vanjskoj politici, gdje može djelovati znatno šire i bez Kongresa.
”Čak i ako od takvih nastojanja ne bude dovoljno konkretnih rezultata, to u najmanju ruku pruža osjećaj da se nešto kreće i da on, kao predsjednik, ne odustaje. A to je ono što predsjednici ne žele da se desi u završnoj godini. Upravo suprotno, oni žele da pokažu da još uvijek mogu nešto uraditi, ili u najmanju ruku da to još uvijek pokušavaju.”
I predsjednik Bush će to pokušati. Njegovo prvo putovanja u inostranstvo u narednoj godini biće posjeta Srednjem istoku, planirana za januar. Tokom 2008. godine gospodin Bush bi mogao imati, možda, čak i sedam posjeta drugim zemljama i regionima.
