Oživljavanjem tenzija duž tursko-iračke granice i nastojanjima turskih vojnih i snaga sigurnosti da spriječe i eliminiraju pripadnike Radničke partije Kurdistana koji, iz baza i skrovišta na području sjevernog Iraka, izvode napade unutar turske teritorije ponovo i još jednom otvara pitanje šta je i za što se bori PKK, organizacija koju Turska, Sjedinjene države i Evropa smatraju terorističkom.
Grupa mladih ljevičara, Kurda, predvođena Abdullahom Ocalanom 1978. godine osnovala je Radničku partiju Kurdistana (PKK). Osnovni cilj bio je skrenuti pažnju na pitanje prava Kurda u Turskoj. Naime, decenijama su turske vlasti Kurdima u Turskoj uskraćivale politička i kulturna prava, uključujući i pravo da govore svojim vlastitim jezikom.
Ubijeđena da je oružana borba jedini način da postigne ciljeve – konačni je bio nezavisnost Kurdima naseljenog dijela Turske - PKK se od 1984. godine okrenula nasilju.
Edmund Ghareeb, profesor na univerzitetu American iz Washingtona, izuzetan poznavalac kurdske problematike i autor knjige pod naslovom “Istorijski rječnik Iraka,” kaže:
“U početku PKK je tražila nezavisnost. Ne samo nezavisnost turskog dijela Kurdistana, nego i svih drugih kurdskih područja u susjednim državama. To je bio sve-kurdski pokret. To je ono što su pokušali postići. Konačno, upuštajući se u oružane sukobe sa turskim državnim snagama sigurnosti, PKK je krenula putem nasilja sa puno elemenata terorizma.”
Relativno brzo nakon osnivanja, pripadnici PKK su osvojili simpatije i poštovanje Kurda. Usudilli su se boriti protiv Turske. Dobro organizirani, izdašno finansirani, u svoje redove su uključili i žene.
Aliza Marcus, autorica knjige o PKK pod naslovom “Krv i uvjerenje,” ističe da je PKK tokom devedesetih godina uhvatila korijene i u civilnom društvu, što joj je pomoglo da proširi svoj utjecaj među Kurdima:
“Radnička partija Kurdistana je bila mnogo više od pobunjeničkog pokreta.. Imala je svoje novine, imala je veze sa političkim partijama unutar Turske, imala je kulturne klubove, plesne trupe, muzičke grupe, izdavačke kuće…. Sve to je pomoglo PKK-u da bude stabilna, pribavljalo joj je ugled i određeno poštovanje, omogućavalo utjecaj… Što je još važnije – takav utjecaj unutar Turske, i snažan do te mjere, da ni jedna druga kurdska grupa nije mogla dovesti u pitanje prestiž PKK.”
Krajem devedesetih godina Turska je ostvarila dosta uspjeha u podrivanju ugleda PKK. Tadašnja službena Ankara izvršila je pritisak na susjednu Siriju da protjera Abdullaha Ocalana, koji je tamo našao utočište. Nakon što je tražio azil u nekoliko drugih zemalja, lidera PKK su specijalne turske snage ugrabile u Keniji i vratile ga u Ankaru. Pred sud je izveden1999. godine i po optužnici za izdaju i nasilje osuđen je na smrt. Ali, zbog težnje Turske da se pridruži Evropskoj uniji, gdje je smrtna kazna bila zabranjena, presuda je preinačena na doživotnu robiju. Danas Ocalan robija u zatvoru na jednom turskom ostrvu.
Nakon Ocalanovog hapšenja PKK je pozvala na unilateralni prekid vatre i počela je da mijenja svoje zahtjeve - umjesto nezavisne kurdske države Radnička partija Kurdistana stala se se zalagati za autonomiju unutar Turske. No, ne za dugo.
Sjedinjenim državama predvođena invazija na Irak 2003. godine značila je za PKK novu situaciju i pružala nove mogućnosti za aktueliziranje ranijeg cilja, neovisnosti Kurdima naseljenog dijela Turske.
Od 2004. godine mnogi borci oružanog krila PPK koji su i ranije vršili operacije prelazeći iz Kurdistana, na sjeveru Iraka, obnovili su kampanju nasilja unutar pograničnog dijela Turske. Dva nedavna napada pripadnika PKK u kojima je ubijeno 13 turskih vojnika i 12 civila zgrozila su Ankaru i tursku javnost.
Poslanici turskog parlamenta izglasali su odluku kojom se vladi Turske daje mogućnost da turske vojne snage i snage sigurnosti može slati u ograničene oružane misije protiv PKK u pograničnom području Iraka.
Irački Kurdi i vlada Iraka pozvali su na političko rješavanje problema, ističući da ranijim turskim vojnim operacijama nije riješen sukob. Administracija predsjednika Busha PKK smatra terorističkom grupom, ali je istovremeno i zabrinuta zbog gomilanja turske vojske duž iračke granice. Sjedinjene države traže dugoročno rješenje problema i odbijaju zahtjeve Ankare da se američke trupe bore protiv PKK u sjevernom Iraku.
Cijena plaćena ljudskim životima i bez toga je već velika - skoro 40 hiljada ljudi, većinom Kurda, ubijeno je od 1984. godine, kada se PKK odlučila na nasilne akcije.
