Političko lobiranje je dugogodišnja tradicija u Sjedinejnim Državama, a vremenom je postao i vrlo profitabilan posao. Legenda kaže da je termin lobista nastao 1869. godine, u vrijeme američkog predsjedika Ulysses-a Granta. On se volio relaksirati uz piće i cigaru u lobiju, tj. predvorju hotela Willard, nedaleko od Bijele kuće, kaže Barabara Bahny David, direktorica odjela za odnose sa javnošću tog hotela.
”Kada se saznalo da predsjednik voli da boravi u hotelskom lobiju, neki tadašnji moćnici su shvatili da, ukoliko se i oni nađu tu u isto vrijeme, mogu nasamo razgovarti sa predsjednikom o stvarima koje su njima u interesu. Predsjednik ih je nazvao lobistima, jer su stalno bili u lobiju.“
Vršiti utjecaj na ljude koji su na vlasti je u Sjedinjenim Državama ustavom zaštićeno pravo i usko je povezano sa demokratijom čija pokretačka snaga dolazi iz baze.
John Samples sa instututa Cato o tome kaže:
”Ako pročešljate američku istoriju stotinjak i više godina unazad, uočićete da je među Amerikancima postojala tendencija organiziranja kroz volonterske organizacija koje su nastojale izvršiti određeni uticaj, ovisno od interesa koji su ih motivirali. Takvo nešto opstalo je do dana današnjeg i preraslo u profesiju.“
Centar organiziranog, profesionalizranog vršenja utjecaja je ulica K u centru Washingtona. U uredima duž te ulice poslom lobiste bavi se više od 14 hiljada osoba. Taj se broj naglo povećao u posljednjih nekoliko godina. Mnogi nalitičari se slažu u ocjeni da je osnovni razlog povećanja lobista povećanje državnog budžeta, koji je prošle fiskalne godine iznosio 2,8 biliona dolara. Jedan od razloga porasta broja lobista je i sve veća državna regulativa kojom se regulira poslovanje korporacija, kompanija, raznoraznih profitnih i neprofitnih oraganizacija...
Massie Ritsch, direktor komunikacija u Centru za odgvornost u politici, koji prati kretanje novca u politici, tvrdi da je skoro svaki Amerikanac povezan sa nekim lobistom.
”Naftna industrija, farmaceutska industrija, vojna industrija, svi oni imaju lobiste koji lobiraju za njihove interese. Mnogo je Amerikanaca, studenata, vlasnika kuća, članova ovdašnjih sindikata, koji nisu ni svjesni da imaju lobistu koji, na ovaj ili onaj način, više ili manje, zastupa njihove interese u Washingtonu.”
Uticajni vašingtonski lobisti su često bivši kongresmeni, ističe Allan Lichtman sa univerziteta American:.
”Istraživanja pokazuju da oko 40 procenata kongresmena, kada im isteknu mandati i kada se povuku sa Capitol Hilla, postanu lobisti.“
Uzimajući u obzir dosadašnja iskustva i utjecaj koji su lobisti imali do sada, mnogi analitičari vjeruju da će lobisti i dalje biti ključni dio procesa donošenja odluka u Washingtonu.
Međutim, lobiranje je, uz sve ostalo i biznis koji one koji se njime bave vodi, nažalost, nerijetko i preko etičkih i zakonskih granica.
Prošle godine je moćni vašingtonski lobista Jack Abramoff osuđen na gotovo 6 godina zatvora, nakon što je prihvatio krivicu za, kako je nevedeno u optužnici, podmićivanje državnih službenika. Uhvaćen je u pokušaju prevare 4 plemena američkih Indijanaca, koja su njegovoj firmi platila na desetke miliona dolara. Primjera radi, surađujući s vjerskim konzervativcima, lobirao je za zatvaranje jednog od indijanskih casino-a, a potom uvjerio čelnike tih plemena da mu plate 4,2 miliona dolara kako bi u američkom Kongresu isposlovao ponovno otvaranje kockarnice.
Beksrupoloznost Abramoff kao lobiste iskazivala se, ne samo ”igranjem” za više klijenata u isto vrijeme, nego i davanjem izdašnih, a propisima nedozvoljenih, poklona kongresmenima.
Gospodin Ritsch kaže:
”Jack Abramoff je faktički podmićivao članove Kongresa. Nudio im je donacije za političke kampanje, u zamjenu za njihove glasove unutar Kongresa, o nekom pitanju čiju je zainteresiranu stranu zastupao. Nudio im je poklone, ručkove i večere, putovanja oko svijeta, karte za sportske događaje, a za članove njihovih obitelji posredovao u zapošljavanju na dobro plaćena radna mjesta.“
Lobisti često pokušavaju doći do državnih fondova za svoje klijente, koristeći se praksom nazvanom ”earmarks,” ili trošenje iz zajedničkog kazana. Ti fondovi legalno postoje , namijenjeni su za određene poslove, projekte, institucije.
Profesor Lichtman o tome kaže:
”Ponekad se može naći na hiljade takvih ”earmark” fondova, uvrštenih u prijedloge zakona i propisa, odluka i mjera, kao na primjer u novu regulativu o transportu. I onda kongresmen, koristeći se funkcijom koju obavlja, utiče na usmjeravanje novca za puteve u saveznoj državi u kojoj je izabran ... za izgradnju i modernizaciju puteva, mostova, luka, biblioteka, muzeja.....i slično. Jedan od tih posebnih fondova iskoristio je senator s Aljaske koji je uticao da se nekoliko miliona dolara usmjeri za izgradnju navodnog mosta, za koji je kasnije utvrđeno da ne bi vodio nigdje."
Većina nalitičara se, ipak slaže u ocjeni da, kada je riječ o ključnim pitanjima, javnost ima mnogo više uticaja od lobista na odluke koje se donose u Kongresu.
John Samples sa instituta za političku analizu CATO kaže:
”Kada neki problem bude izložen javnosti, kada je u medijima, kada se na njega fokusira pažnja - na kraju je najpresudniji uticaj uticaj javnosti. Šta narod misli o tome? Šta gradjani žele? Članovi Kongresa jako paze na to.”
