Prije gotovo 4 godine, 20 marta 2003, Sjedinjene države i koalicioni partneri su izvršili invaziju na Irak, zbacivši režim Sadama Husseina. Medjutim, ta je brza pobjeda uskoro bila zatamnjena pobunjeničkim i terorističkim napadima čija su meta bile ne samo koalicione snage, već i civili. Danas, Irak je rastrgan sektaškim nasiljem i Bushova administracija je odlučila povećati broj borbenih snaga u toj zemlji, što je kontroverzan potez koji je podijelio mnoge Amerikance. Prilog novinara Glasa Ameerike Billa Odgersa.
Invazija je bila brza, žrtve male, i režim Sadama Huseina je bio lako oboren. Ali nakon toga, nasilje koje je nastalo kao da je Sjedinjene države zateklo nepripremljeno. Michael O`Hanlon iz instituta Brookings kaže:
Zaista nije bilo nikakvog plana o tome šta uraditi s našim snagama nakon Sadamovog pada. Došlo je do konfuzije u politici, pogrešno je vođena, i dovela je do osjećaja haosa i ubrzo nas više nisu gledali kao na oslobodioce, kaže gospodin O`Hanlon.
Usprkos slobdnim izborima za usvajanje ustava i izbor vlade, napadači su uspjeli u stvaranju nestabilnosti i sektaškog nasilja. Bombaški napad februara 2006 na šiitsku zlatnu džamiju u Samari je eskalirao u nešto što je postalo multifrakcijski građanski rat. Američki ministar odbrane Robert Gates je nedavno situaciju opisao na sljedeći način:
Mi se u suštini suočavamo s 4 različita rata, međusobni šiitski osobito na jugu, sektaški,osobito u Bagdadu i okolini, treći je pobunjeništvo stranke Baath i četvrto al-Qaide, rekao je ministar Gates.
U januaru je predsjednik Bush objavio slanje dodatnih 20 hilajda vojnika koji bi pomogli iračkim snagama sigurnosti da zaustave nasilje u glavnom gradu i razoružaju milicije. Cilj tog povećanja je dobiti na vremenu, kaže James Phillips iz Fondacije Heritage.
Čak i privremeno pobljšanje sigurnosti i smanjenje sektaškog nasilja je važno jer se njime dobija vrijeme za iračku vladu da se organizira, da pruži ruku sunitima, da pokuša ugušiti pobunjeništvo i izgraditi vlastiti autoritet u vakumima moći unutar Iraka, kaže gospodin Phillips.
Ali napadi se nastavljaju, i neki su zabrinuti da bi pojačanje snaga moglo doći prekasno.
4 godine nakon rata, i godinu nakon građanskog rata, mislim da je teško biti optimističan. Mislim da je pravilno pokušati to na nekoliko mjeseci jer se njime slijedi logika o onome što već duže vrijeme vjerujemo da je pravi pristup. Stoga je prava strategija to privremeno uraditi dok se sprema plan B, kaže Michael O`Hanlon.
To bi moglo biti rješenje poput onog u Bosni gdje je Daytonskim sporazumom 1995. okončan rat.
Plan B bi, smatram, bila neka vrsta podjele Iraka, gdje pomažete ljudima da se ako je potrebno presele, kako bi bili u regionima u kojima će biti sigurniji. Da se slože da dijele naftu, da imaju malu federalnu vladu, ali gdje bi regioni uglavnom vladali sami sobom. Tako bi ste imali sunite koji prvenstveno vladaju sunitima, slično bi bilo s Kurdima i Šiitima, kaže Michael O`Hanlon.
Neki izvještaji nagovještavaju da se život vraća u normalno stanje u dijelovima Bagdada nakon prvobitnog povećanja američkih i iračkih snaga sigurnosti. Ali s više od 3 hiljde i 100 vojnika do sada ubijenih u Iraku, istraživanja javnog mijenja pokazuju da većina Amerikanaca vjeruje da je rat bio greška i da žele da se američki vojnici vrate kući u narednih 12 mjeseci. Opozicioni demokrati koji kontroliraju Kongres nastoje pronaći načine da primoraju predsjednika Busha da započne rano povlačenje, što on odbija, upozoravajući da bi to moglo voditi ka katastrofi.
