Julianne Smith, zamjenica direktora u Programu za međunarodnu sigurnost, pri Centru za strateške i međunarodne studije u Washigntonu kaže da je iznenadjena odlukom o pozivu Srbije, BiH i Crne Gore u Partnerstvo za mir NATO-a.
SMITH: Vjerovanja pred samit u Rigi su bila da je već sve bilo odlučeno i da će pitanje Afganistana baciti dosta tamnu sjenku na rezultate samita. Međutim ono što je iznenađenje za sve nas koji pratimo samit, a mislim i za neke od onih koji su na samitu, je odluka o pozivu BiH, Srbiji i Crnoj Gori da se pridruže partnerstvu za mir. To je interesantna odluka jer unutar samog saveza postoje velike tenzije upravo po tom pitanju. U savezu imaju dvije grupe sa dva različita stava kada je o tome riječ: neke članica saveza vjeruju da ne možete donijeti dugoročne promjene u taj dio svijeta ukoliko im ne date pristup mrkve i štapa, koji će značiti: članstvo će biti moguće samo kada budemo vidjeli prave promjene, kao što je napredak po pitanju hapšenja optuženika za ratne zločine.
Neke članice saveza, osobito Sjedinjene države, opet vjeruju da te zemlje treba sada staviti na put ka članstvu i dati im do znanja da će, ako se išta dramatično promjeni, to pomoći njihovom statusu, ali da trebaju znati da je zapad zainteresiran da ih uključi u različite institucije, uključujući i NATO.
Ono što smo sinoć vidjeli jest da je američka perspektiva, kako se čini, pobijedila. Mislim da je predsjednik Bush obavio neka teška pregovaranja i da je uspio ubijediti skeptike da je ovo pozitivan korak naprijed i da Sjedinjene države i ostale zemlje još uvijek mogu zahtijevati od Srbije da učini napredak. Poruka je dakle bila da ih želimo držati na putu ka članstvu, te da njihovo izoliranje neće donijeti rezultate koje želimo. Mislim da su mnogi analitičari prilika u NATO-u ostali zatečeni jer su vjerovali da će skeptici ipak pobijediti u svojim argumentima. Sada ćemo morati sačekati i vidjeti da li će ovakva strategija biti efikasna. Ako ne vidimo nikakve istinske promjene u narednim mjesecima i godinama, osobito u Srbiji, onda ćemo se zapitati: zašto smo poduzeli takav rizik, takvo kockanje? I to bi zapravo na kraju moglo stvoriti još više tenzija unutar NATO-a vezano za Balkan i njegov ulazak u savez, kaže Julianne Smith.
VOA: Mnogi su se nadali da će poziv biti barem uvjetno upućen, međutim zemlje su pozvane potpuno ,bezuvjetno. Gospođu Smith smo upitali kako to komentira?
SMITH: Dodavanje uvjeta je trebalo udovoljiti skepticima, kako bi osjećali da još uvijek imaju neku kontrolu nad situacijom i mogli povukli kočnicu na ugovor u bilo kojem momentu. To je međutim izbačeno i mislim da je to ugao koji je najviše iznenadio, jer skeptici nisu uspjeli isposlovati nikakve uvjete. Predsjednik Bush je tim zemljama želio dati card blanche, i dozvoliti im da krenu putem bez ikakvih uvjeta i slažem se da je to aspekat sporazuma koji najviše iznenađuje.
Upravo kao i unutar NATO-a, tako i unutar Washingtona, postoje neslaganja i dolazilo je do nekih veoma interesantnih sastanaka iza zatvorenih vrata,osobito između Bijele kuće i State Departmenta, te Pentagona. Jasno je sada da je Bijela kuća iznijela veoma jak argument i ubijedila State department i Pentagon da je podrže, ali se pitam da li je još išta učinjeno da se njima daju uvjeravanja da je ovo na kraju prava odluka-- da ćemo možda to pitanje razmotriti za godinu dana, da ćemo se vratiti u Brisel i razgovarati. Ne znam, ali jasno je da se nešto desilo ovdje u Washingtonu što je promijenilo kurs prije nego je slučaj odnesen u Rigu.
VOA: Ulazak u NATO i njegove programe treba da znači sigurnost za cijeli region, a pozvane su zemlje koje još uvijek kriju ratne zločince. Kako će ostale članice NATO-a gledati na to?
SMITH: Osobno mislim da je to veoma rizičan i hrabar potez i nisam sigurna da će se odvijati kako je planirano. Mislim da bi mogao biti kontraproduktivan, i da bi se moglo desiti da Srbija to protumači kao poruku da je nepridržavanje zadatim uvjetima sasvim u redu, da Washington šalje jasnu poruku da na kraju krajeva ne mari da li će ratni zločinci biti uhapšeni ili ne. Stoga mislim da tu postoji veliki rizik, a također je u suprotnosti s nekim porukama koje stižu iz EU. EU također ima svoju strategiju i politiku, i u njoj postoje razilaženja o tome šta sljedeće učiniti. EU je odlučila da zastane i ne radi na proširenju dok ne vidi stvarni napredak. I ovakva odluka šalje veoma kontradiktornu poruku tim zemljama i pojedincima koji žele vidjeti stvarni napredak, a to je da postoje neslaganja u stavovima zapada. Čini se da postoji mješavina stavova, i u NATO-u i EU, i čim neko vidi da postoje razilaženja, u tome prepoznaje prednosti za sebe. Stoga u BiH i Srbiji možda kažu: pa uz sva neslaganja unutar Evrope, mi ne moramo ništa učiniti, jer se oni očigledno ne mogu dogovoriti. Osobno vjerujem da ovo nije prava odluka u ovom trenutku i više bih voljela da su postavljeni uvjeti, ali je očigledno Bijela kuća drugačijeg mišljenja, kaže Julianne Smith,i zaključuje da, ako NATO ne vidi nikakav napredak u bilo kojem smislu u mjesecima koji slijede, moguće je da će takav razvoj dogadjaj narušiti šanse ovim zemljama da uđu u ostale zapadne institucije.
