Dokumenat o Strategiji za nacionalnu sigurnost, koji je nedavno objavila Bijela Kuća, postavlja pred Sjedinjene Države dva velika cilja s namjerom jačanja nacionalne sigurnosti: promoviranje demokracije, te suradnja s drugim zemljama kako bi se spriječile prijetnje protiv Amerike i njenih saveznika.
O tome koliko se ova strategija razlikuje od prethodne, ustanovljene 2002. godine, govorila je grupa stručnjaka u Institutu Brookings u Washingtonu. Prilog novinara Glasa Amerike Jaroslawa Andersa.
U Strategiji predsjednika Busha iz 2002. izmedju ostalog stoji da u vrijeme globalnoga terorizma, Sjedinjene Države se više ne mogu osloniti na dotadašnje kontra - prijetnje. Amerika mora biti spremna da iskoristi svoju vojnu nadmoć kako bi preventivno djelovala čak ako i vrijeme i mjesto eventualnog napada na Ameriku nije izvjesno. Upravo taj dio novog dokumenta mnogi tumače kao radikalno udaljavanje od ranije medjunarodne prakse, i kritiziraju kao opasnu ekspanziju principa samoodbrane. Michael O Hanlon iz Instituta Brookings kaže da je administracija predsjednika Busha medjutim u pravu kada zahtijeva pravo na preventivnu akciju:
<Takve akcije jesu dobro orudje, jedino što se moraju postaviti u odgovarajući kontekst. Medjutim, kada se o takvim akcijama govorilo 2002.-godine, to nije išlo u prilog administraciji predsjednika Busha, pogotovo u svjetlu djelovanja u Iraku, ali i u odnosu na Sjevernu Koreju.>
Ivo Daalder, takodjer pri Institutu za političku analizu Brookings, kaže da novi dokument umnogome ispravlja grešku ranijega, ustanovljavajući da je preventivna akcija orudje kojem se pristupa posljednjem, kada je drugo iscrpljeno:
<U dokumentu stoji da su prijetnje današnjice nove, i da se moramo prilagoditi kako bismo se s njima nosili. Treba nam jača diplomacija i bolji pristup saveznicima i medjunarodnim institucijama, i, samo ako to propadne, pristupamo poduzimanju preventivne vojne akcije. Uostalom, to je opcija koju je svaki predsjendik imao uz sebe, od 1945-te do danas.>
Martin Indyk, direktor Centra za politiku prema Srednjem istoku, upozorava protiv zanemarivanja drugih ciljeva vanjske politike Sjedinjenih Država:
<Problem demokratizacije drugih kao glavnog strateškog cilja je u tome što se onda ne ostavlja dovoljno mjesta za promoviranje drugih američkih interesa. Takav je interes na primjer stabilnost na Srednjem istoku. A upravo se taj američki interes napušta i ovom doktrinom, i u praksi, od strane ove administracije.>
Američka politika demokratizacije često postaje gotovo bezumno insistiranje na izborima, što na Srednjem istoku, kaže gospodin Indyk, na vlast dovodi najmanje demokratske, i najbolje organizirane islamističke grupe.
Ivo Daalder, koji je bio član Vijeća za nacionalnu sigurnost u vrijeme predsjednika Clintona, se slaže i navodi iskustvo iz Bosne i Hercegovine - izbore 9 mjeseci nakon što su zaustavljene borbe:
<To nije bila nimalo lijepa slika za vidjeti, a još uvijek se osjećaju posljedice. Duboko podijeljeno društvo glasa za duboko podijeljene stranke koji nisu spremne ni na kakav kompromis. To se dogadja i sada u Iraku. Šanse da stvari u Iraku krenu nabolje, manje su nego što smo se nadali.>
Richard Fakenrath iz Instituta Brookings brani Bushovu strategiju demokratizacije islamskih društava:
<Smatram da je pomoć u demokratizaciji važan aspekt američke vanjske politike, jer se Amerika i njen predsjednik stavljaju na stranu običnih ljudi, običnih gradjana u muslimanskom svijetu, i to na bolje razumljiv način nego 70-tih i 80-tih godina prošlog stoljeća.>
Bijela kuća mora periodično Kongresu predočiti opći koncept svojih ciljeva i izazova iz područja nacionalne sigurnosti; dokumenat ne obavezuje, ali je dragocjen uvid u razmišljanja američke administracije o moći Amerike, i njenoj svrhi u svijetu.
