Ruanda, Bosna, Kosovo, Darfur...sve su to mjesta koja izazivaju sjećanja na strahovita nasilja, zločine, i ljudsku patnju, oslikanu kroz sistematična silovanja, etničko čišćenje, masovna ubistva. I sve to samo u posljednjih 15 godina. Kada se takve tragedije koje izaziva čovjek, dogode u zemljama u kojima Amerika nema direktni interes, ima li vlada u Washingtonu obavezu da se umiješa? O tome se nedavno razgovaralo na jednoj panel-diskusiji ovdje u Washingtonu, pa da vidimo šta je zabilježila novinarka Glas Amerike Ivana Kuhar.
Pitanje da li i kada se vojno umiješati kako bi se zaustavile ljudske patnje, daleko od američkih granica, jedna je od najtežih dilema s kojima je sučeljena vanjska politika Washingtona. Treba li Amerikance slati u rizična područja ako nema prijetnje američkoj nacionalnoj sigurnosti?
Sudionici u nedavnoj diskusiji održanoj na neovisnom institutu CATO u Washingtonu, predstavili su brojna mišljenja o ovom pitanju. David Rieff je poznati pisac i novinar, autor knjige Klanica Bosna i neuspjeh Zapada, u kojoj se kritički osvrnuo na misiju UN-a u BiH. On trenutno piše knjigu o humanitarnim misijama uopće; gospodin Rieff kaže da suvremene vojne akcije, čak kada se izvode iz najužih vlastitih interesa, privlače veću podršku javnosti ako se predstave kao misija spasavanja ljudi iz patnje.
D. RIEFF:
Ljudska prava je kao termin postao moralna garancija za projekte neo-liberalne globalizacije, čemu je najveći dio ljudi u razvijenim zemljama definitvno odan, u ovom ili onom obliku.
Sjedinjene Države kao najjača sila u svijetu , ima moralnu odgovornost da spriječava velike ljudske patnje, kaže Charles Kupchan, profesor sa Univerziteta Georgetown. Ipak, dodaje on, takva obaveza mora biti podredjena obavezi štićenja nacionalnih interesa.
C. KUPCHAN :
Naša je prva i osnovna moralna obaveza prema našem narodu; odgovorniji smo, politički i moralno, onima koji žive u Sjedinejnim Državama, nego onima u Botsvani, ili drugdje. Ali, to ne znači da nemamo i drugih moralnih obaveza.
Christophor Preble iz Instituta CATO, domaćina diskusije, kaže da bi američka politika humanitarnih vojnih intervencija trebala biti vodjena principima koji se zasnivaju na interesima. Sjedinjene države ne mogu same riješiti svaki humanitarni problem u svijetu, kaže Chris Preble i dodaje:
”Postoji mogućnost beskrajnoga niza altruističkih intervencija, ukoliko ne odredimo konkretne kriterije koji će kazivati jasno kada moramo intervenirati, a kada ne.“
Nikolas Gvozdev, stručnjak za vanjsku politiku pri nevladinom centru Nixon, ukazuje na to da, iako im u svijetu nema premca, vojne moći Amerike nisu neograničene. Po njegovu mišljenju, Sjedinjene Države bi trebale učiniti svaki napor da uz sebe imaju medjuanrodne partnere, tako da kada zatreba, ne interveniraju same. Kada je intervencija potrebna, a ne može se dobiti pristanak UN-a, Sjedinjene Države bi trebale tražiti saveznike kroz NATO, ili slične koalicije, kaže gospodin Gvozdev.
N. GVOZDEV:
Možda je došlo vrijeme da se više okrećemo i privatnim vojnim kompanijama. Sve više vlada u svijetu nije spremno podržati intervenciju, a mobilizacija možda i nije najbolji način za intervencije, jer nije u pitanju obrana domovine, pa je stoga potrebno više razmišljati o postizanju ugovora s privatnim kompanijama.
S obzirom na ograničenu podršku američke javnosti oružanim humanitarnim intervencijama, sudionici su se složili u principu da bi ih Amerika trebala poduzimati jedino ako su politički lideri spremni mobilizirati i održati domaću podršku koja je nužna da se pokriju troškovi takvih akcija, i da se posao izvede do kraja.
