Prije šest decenija, 6. augusta 1945. godine Sjedinjene Države su bacile atomsku bombu na Hiroshimu, a tri dana kasnije na Nagasaki. To je bombardovanje moguće pomoglo okončanju Drugog svjetskog rata, spasivši na hiljade života, prisiljavanjem Japana na predaju. Ali, kako nam iz Glasa Amerike u Washingtonu javlja Omer Vatrić, sada se neki istoričari pitaju da li je zaista bilo neophodno baciti tako razorne bombe na dva prenaseljena grada.
Ovako su 1945. godine saopćavanje vijesti sa ratišta:
”Sa naših krstarica, razarača i drugih borbenih brodova, naša teška artiljerija još jednom je sravnila brda koja na Okinawi drže Japanci. Naše haubice su poslale rijeku vatrenog olova u posljednje neprijateljsko nebo.“
1945. godine sa razbješnjelim ratom na Pacifiku, američki predsjednik Harry Truman je razmišljao o invaziji na Japan.
Robert Maddox:
I predvidjanja su bila da bi to bilo uz puno krvi, jer su Japanci imali nagomilane vojne jedinice, imali su milione, bukvalno milione vojnika, tako da se procjenjivalo da bi broj poginulih Amerikanaca bio 500 hiljada, ili više ukoliko bi se krenulo na Japan.
Robert James Maddox je profesor u penziji, i autor ”Oružja za pobjedu: Odluka o Hiroshimi“. On kaže da Trumanova odluka da baci bombu, radije nego da izvrši inaziju Japana, nikada nije dovedena u pitanje.
Robert Maddox:
Nije bilo puno dileme da li koristiti bombu, nego, kako je to jedan zvaničnik rekao, kada će bomba biti spremna.
Kada je prva atomska bomba, ikada korištena u ratu, eksplodirala iznad Hiroshime, izmedju 70 i 90 hiljada ljudi trenutno su spaljeni.
Druga bomba je ubila 40 do 60 hiljada Japanaca, uglavnom civila, u Nagasakiju. U godinama koje su usljedile, desetine hiljada drugih je umrlo od posljedica radijacije.
Japan se nakon toga predao, moguće zbog psiholoških posljedica tako razornog oružja. Rat je završen, i Sjdinjene Države su pobjedile.
Izbjegavanjem invazije Japana, vjeruje se da je spašeno na hiljade američkih života. Medjutim, Kai Bird, autor biografije Roberta Oppenheimera, jednog od ključnih tvoraca atomske bombe, kaže da je čak i Oppenheimer dovodio u pitanje moralnost korištenja bombe.
Neki kritičari danas vjeruju da je Japan bio spreman na predaju i da je ključna motivacija administracije predsjednika Trumana bila da pokaže novo-zasnovanu vojnu moć.
Kai Bird:
...i da će to, takodjer, biti korisno u slanju poruke, u posljeratnom periodu, da Amerika ima to strašno naoružanje i da ga stalno ima u rezervi, i da će to poslati poruku, diplomatsku poruku Sovjetskom Savezu.
Tradicionalniji istoričari osporavaju takve tvrdnje.
Robert Maddox:
Taj takozvani revizionistički pristup da bomba nije bila posljednje poglavlje Drugog svjetskog rata, nego prva stranica poglavlja Hladnog rata, i da smo znali da bi se Japan predao da smo mu to ponudili, prije nego smo bacili bombu, ali da bi je u svakom slučaju bacili kako bi impresionirali Sovjetski Savez. To je besmisleno.
To je, medjutim, i dalje sporno pitanje i istoričari se i nakon narednih 60 godina mogu sporiti oko odluke da se bace atomske bombe na dva prenaseljena grada u Japanu.
