Trgovina djecom je u medjunarodnim okvirima priznata kao kriminalno djelo. Uprkos tome, to je postala industrija koja donosi deset miliona dolara i zahvatila je cijeli svijet. Novinar Glasa Amerike Peter Heinlein izvje]tava o kampanji Ujedinjenih naroda da iskorijeni ovo zlo.
Priča počinje u Siera Leone, u zapadnoj Africi, iako bi se mogla dešavati u desetinama drugih zemlja zahvaćenih gradjanskim ratom. Mlada žena čije ime je Mariam, u intervjuu datom Sorious Samura-i, priča kako je bila oteta iz škole i iskorištavana kako seksualni rob od strane grupe ozloglašenih pobunjenika.
Mariama priča kako ju je komandant pobunjenika prvo prihvatio kao sestru, a zatim dozvoljavao svojim ljudima da je zlostavljaju.
Mariama: Čovjek s kojim sam bila mi ništa nije učinio. Ostali su me prisiljavali kada on nije bio tu i prijetili da će me ubiti ako ih odbijem. Obično su me silovali. Pristajala sam na to jer sam htjela sačuvati život, znajući da ću jednog dana biti daleko odavde.
Mariamino svjedočenje je neobično. Rijetko se iz prve ruke čuju glasovi djece žrtava ratnih zona i njihove strasne priče. Na žalost, sudbine poput Mariamine su isuviše česte.
UNICEF kaže da su milioni djece svake godine kupljeni, prodati ili oteti za robstvo. Organizacija za zaštitu djece, Save the Children kaže da je više od 120 hiljada djevojčica i mladih žena bilo prisiljeno da aktivno učestvuju u ratnim sukobima, najčešće u Africi. Nekima od njih je bilo samo osam godina.
Pamela Shifman, Savjetnik UNICEF-a: Uvjerili smo se da trgovina ljudima cvjeta tokom konflikta ili nestanka zakonskog poretka jer je kroz porozne granice lakše krijumčariti djecu izmedju zemalja. Vidimo da su djeca, osobito djevojčice, mete seksualnog nasilja, uključujući i seksualnu eksploataciju. U konfliktima širom svijeta vidjeli smo silovanja kao ratno oružje. Takodje često vidimo dramatičan porast prostitucije u konfliktnim situacijama, a djeca, osobito djevojčice, su zahvaćene time.
Najveći dio trgovine djecom se odvija u Africi mada aktivisti kažu da se to dešava u cijelom svijetu.
Namik Shehaj, koji rukovodi programom za zaštitu djece u Albaniji, kaže da siromašni roditelji ponekad prodaju vlastitu djecu iz očaja.
”Roditelji, zapravo, pošalju djecu u Grčku jer to vide kao mogućnost da zarade novac. Ovo je kao zarazna bolest, jer vi vidite da je vaš komšija poslao djecu u Grčku, i možda i sam otišao tamo. Onda se vi pitate: ”A zašto ja ne bih poslao svoje?” Jedini razlog ovom krijumčarenju i eksploataciji djece je ekonomska situacija roditelja.
Ljudi koji zastupaju dječija prava kažu da dobro organizovane kriminalne bande zloupotrebljavalju situaciju siromašnih obitelji, nudeći im beznačajne svote novaca za njihovu djecu. U skoro svim slučajevima djevojčice završe nekim vidom seksualne trgovine.
Carol Bellamy, izvršna direktorica UNICEF-a, kaže da ne postoji čarobni štapić kojim bi se krijumčarenje djecom prekinulo. Problem je u tome što je kupovina i prodaja djece veoma profitabilna. To je i razlog što je borba protiv toga jako spora. Prodaja djece je po profitabilnosti rival trgovini drogom i oružjem. Gospodja Bellamy je priznala da je nakon ovih strašnih svjedočenja i depresivnih statističkih podataka teško ostati optimističan. Na pres konferenciji gospodja Bellamy izjavila je da je vemo ponosna na UNICEF-ovu ulogu u borbi protiv eksploatacije djece. “Sa sigurnošću mogu reći da vlade više ne mogu ignorirati ovakva zlostavljanja, barem ne na način kako su to činile prije deset godina”.
