9. aprila je bila 100-ta godišnjica rođenja senatora Williama Fulbrighta, šampiona u razumijevanju međunarodnih odnosa i osnivača programa razmjene predavača, i studenata poznatijeg kao “Fulbrajtove stipendije“. Međutim skoro 60 godina od nastanka programa, neki ljudi se pitaju da li su Sjedinjene Američke Države i dalje srdačne prema gostujućim studentima. Za Glas Amerike, Carol Pearson.
Od terorističkog napada 11. septembra, SAD su pooštrile uvjete za izdavanje viza za međunarodne studente, predavače i naučnike. Sve češći članci o odbijenicama za vize za strane profesore su potakli kritičare da se pitaju da li su SAD izgradile mentalitet tvrdjave.
Viktor Johnson je direktor za pitanja javne politike NAFSA-u, Udruženja stranih predavača.
”Kontrola koju smo uveli sve više otežava ulazak u Ameriku, a sam proces postaje duži i duži. Ovi faktori stvaraju utisak da više nismo srdačni kao što smo nekad bili.“
Ali nemaju svi isti utisak. Profesorica Pek Koon Heng je maležanka. Ona predaje Azijske predmete na Američkom univerzitetu u Washingtonu. Ona je izjavila da raditi i živjeti u gradu gdje se s jedne strane vode razgovori o demokratiji i ljudskim pravima među članovima američke vlade, a s druge u njenoj učionici čini nastavu medjunarodnih predmeta još interesantnijom.
”Moj dolazak u ovu zemlju i uključivanje u razgovore o velikim stvarima i mogućnosti koje su mi pružene, da iznesem svoje viđenje o događajima iz vlastitog ugla, iz ugla jugoistočne Azije, i da ponudim različito razmišljanje svojim studentima na mene djeluju izuzetno stimulativno.“
Analitičari kažu da međunarodni predavači i dalje čine vitalnu komponentu američkog visokoškolskog obrazovanja. 2003. g. više od 84.000 međunarodnih predavača su radili na američkim univerzitetima i koledžima.
Broj međunarodnih predavača koji dolaze u Ameriku je smanjen za manje od 2.000 od 11. septembra.
Dio razloga zbog čega je došlo do tolikog opadanja je vezan za pooštrene zahtjeve za vizu, a najveće opadanje je primijećeno iz Kine i Južne Koreje. Njihovi univerziteti se šire i potreba za predavačima kod kuće raste.
Allan Goodman je predsjednik Instituta za međunarodno obrazovanje i administrator Fullbrajtovog programa pri State Departmentu.
”Osnovni razlozi iz kojih strani profesori žele doći u Ameriku, kao i to da američki profesori žele otići na usavršavanje u Evropu ili na Bliski Istok se nisu promijenili i ovi profesori se nastoje i dalje pomijerati i raditi u stranim zemljama. Razlika je jedino u tome što je kretati se postalo teže i drugačije od 11. septembra.“
I Viktor Johnson je izjavio da viđenje da strani predavači nisu dobrodošli u Americi može naškoditi ovoj zemlji.
”Mi nismo jedino mjesto na svijetu koje ima dobre univerzitete i moderne istraživačke centre gdje profesori mogu doći i predavati. Lako ćemo ih izgubiti ako budemo odavali utisak da nisu dobro došli.“
Udruženje stranih predavača je podnijelo molbu američkoj vladi da izvrši reorganizaciju procesa provjere podobnosti sa stanovišta bezbjednosti, da se daju jasnije smijernice rada službenicima u američkim konzulatima, da se zaposli više službenika i da cjelokupan proces bude više transparentan. Američka vlada je napravila određene pomake po ovim pitanjima, međutim to se još uvijek nije odrazilo na promjenu utiska koji ljudi o ovom pitanju imaju u inostranstvu.
Alan Goodman je izjavio da postoji još jedan razlog zašto su Americi potrebni strani predavači i naučnici.
”Često su oni jedina prilika za američke studente i profesore da dođu u susret i razgovaraju s nekim ko dolazi iz drugačijeg kulturnog okruženja.“
On također kaže da samo mali broj američkih studenata putuje u insotranstvo i da bez interakcije s ovim profesorima amerčki studenti neće biti izloženi jenom izuzetno vrijednom iskustvu.
