GLAS AMERIKE: Radnja filma “Deset u pola” se događa u pandemijom pogođenom Sarajevu i prati dvojicu sarajevskih ćevabdžija, prijatelja i antipoda koji sukobljavaju mišljenja o kvaliteti ćevapa u njihovim radnjama, zapravo preispitujući životne odluke i prihvatajući neminovne promjene. Publika ga je gledala na nekoliko lokacija u noći otvaranja festivala i podijelila mišljenje da ima “pravi sarajevski duh”. Do sada je snimljeno nekoliko filmova o Sarajevu, ali ovaj govori o svemu onome što grad zaista jeste (tradiciji, dobroj hrani, humoru, Baščaršiji...) Da li je ovaj film Vaš omaž sarajevskoj publici?
TANOVIĆ: Priča u vezi filma je počela prošle godine na moru, kada sam donio ćevape. Jedna Sarajka je pitala, odakle su ćevapi? Ja sam rekao od Hodžića, a ona je rekla: ‘Jao, zašto od Hodžića?’ Rekao sam da su tu najbolji, a onda su i ostali počeli govoriti gdje su njima najbolji ćevapi i razvila se rasprava. Neko je na kraju dodao kako bi trebalo napraviti film o tome. I tako je sve krenulo. Za vrijeme pandemije, meni se zaista radilo. Napisao sam scenarij koji se dopao producentima, glumcima i svi smo prionuli na posao. Mada, nismo znali hoćemo li snimati, jer sam scenarij pisao za vrijeme prvog vala pandemije. Na snimanju smo nosili maske i čuvali se, a svi zajedno smo htjeli napraviti film koji nije težak. Situacija je već bila teška i željeli smo nešto što će nasmijati ljude. Festival je, evo, počeo i imam osjećaj kao da smo iz rata izašli, svi su živnuli, sretni su, željni da se nasmiju, druže, vide nekoga i pričaju. Ljudski kontakt je svima falio. Mislim da je za otvorenje festivala bilo lijepo imati vedar film. Svi su reagovali super, stalno se prave nove projekcije koje su pune. To je najljepši poklon za redatelja i cijelu ekipu. Kada imate film koji ljudi hoće da gledaju, a do sada nije bio ni na jednom od velikih festivala, niti je dobio nagrade. Ljudi između sebe pričaju o filmu.
Bio sam na premijeri u kinu “Metalac, ali nisam gledao film, gledao sam ljude. Poslije su nas svi zvali, čestitali i bili su sretni Bilo je, zaista, divno i nezaboravno veče. Metalac je najbolje kino na svijetu, tu su iskrene reakcije, bez foliranja.
GLAS AMERIKE: Okolnosti pandemije su prikazane na filmu. Fokus je bio humor i u tom segmentu.
TANOVIĆ: Meni je fascinantno i zanimljivo da se ljudi u Sarajevu, iako pandemija još traje, druže, sjede, pričaju, kao da je to bilo prije deset godina i završilo se. Ljudi su se i za vrijeme pandemije nonšalantno ponašali, tako da iz svega toga izađe neki vid humora.
GLAS AMERIKE: Među protagonistima filma je mladi dvojac s Akademije scenskih umjetnosti u Sarajevu Helena Vuković i Kerim Čutuna. Priča ih kroz prati dilemu da li otići ili ostati u Bosni i Hercegovini. Danas se to pita veliki broj mladih. Da li su oni, prema Vašem mišljenju, uspjeli prenijeti realnu sliku o mladim ljudima u BiH?
TANOVIĆ: Prema mom mišljenju, bili su zaista dobri, ali je na publici da odluči. Mislim da mladi ljudi više reagiraju na mlade glumce i na tu priču, ona im je zanimljiva. Moja generacija više reagira na priču roditelja jer moja djeca isto odlaze iz BiH. Film tretira teme koje su meni zanimljive u ovom trenutku - da li otići ili ostati? Mislim da mladi trebaju ići, steći iskustvo, vidjeti drugi svijet u kojem se može živjeti normalno u normalnoj državi gdje političari nisu zvijezde koje su svaki dan na ekranima. Ne možete upaliti televizor niti otvoriti novine da nemate trideset vijesti iz politike i možda jednu iz kulture. Pri tome, vijesti iz politike su dosadne jer se ništa ne dešava. Dvadeset ili trideset godina pričaju ‘u prazno’, a ljudi ne žive bolje. Mislim da smo kroz oba filma napravili presjek današnjeg društva.
GLAS AMERIKE: Branko Đurić i Izudin Bajrović, u ovom ostvarenju su ugostitelji, poslovni ljudi, ali i prijatelji. I Vi ste radili s Vašim prijateljem Damirom Šagoljem. Jeste li uvijek dijelili iste ideje?
TANOVIĆ: Nama nije bilo teško. Teže je bilo ljudima oko nas, jer su navikli na vrstu hijerarhije u filmu. Damir i ja se nonšalantno odnosimo jedan prema drugom. Ponekad, bez razmišljanja, grubo kažemo neke stvari jedan drugome. Na početku sam vidio da ekipa nije navikla na takav odnos između direktora fotografije i redatelja. Brzo su shvatili da on i ja ne želimo razlučiti privatno od poslovnog.
GLAS AMERIKE: Dokumentarac “Kad smo bili oni” govori o hiljadama migranata zaglavljenih u sjevernom dijelu Bosne i Hercegovine, okruženi minskim poljima i ruševinama, zaostalim iz rata u zemlji. Prikazali ste svu brutalnost i nehumanost života ljudi “u pokretu” koji pokušavaju doći do Europske unije u nadi da će tamo ostvariti bolji život. Da li je film odgovorio na pitanje: Da li se sjećamo vremena kad smo mi bili oni?
TANOVIĆ: Ti ljudi žive u strašnoj situaciji, okolnosti su jako teške. Ekipa filma je boravila s njima u zimskom periodu, kada im je još teže. To su ljudi koji se kupaju na -5 stepeni jer nemaju vode. Pobjegli su iz nekog kampa koji su za njih gradili usred ničega. A, da li smo odgovorili na to pitanje - vidjet ćemo po reakcijama publike, ali mislim da jesmo. Samo smo pokazali šta im se sve događa. Vrlo jednostavno smo snimili film, s malim kamerama, fotoaparatima, dronovima - mala vlastita produkcija. Bio je period pandemije, bilo nam je stalo da uradimo film i nismo čekali bilo kakve fondove. Svojim, priručnim sredstvima smo snimili film.
