Aljaska je po površini najveća američka savezna država, ali ima najmanju naseljenost. Tek je nešto više od 741 hiljada ljudi koji žive na Aljasci, uglavnom radnici u naftnoj i plinskoj industriji, razni avanturisti iz svih dijelova Amerike, te domoroci. Ima i nešto imigranata. U tako složenom sociološko-kulturnom mozaiku, živi još jedna neobična grupa ljudi koji sebe naziva Ruski Stari Vjernici. Oni su prije gotovo 50 godina stvorili sebi selo na poluotoku Kenai. Tamo ih je posjetila novinarka Glasa Amerike, Natasha Mozgovaya.
Starovjernici su se odvojili od Ruske pravolsavne crkve u 17 stoljeću, usljed promjena koje je nametnuo tadašnji patrijarh. To, kao i promjene u političkom pejzažu tadašnje Rusije, mnoge od njihsu natjerali u bijeg iz zemlje.
"Dolaskom komunizma, u početku nije bilo loše, medjutim, uskoro su počeli dolaziti u sela i pljačkati, uzimali su nam sve...Naš narod je bio navuknut na velike porodice, kao što smo i sada. No, djecu treba hraniti i oblačiti, a oni su otimali sve : krompire iz podruma ostavljene za klicu, i sve drugo, što god su mogli strpati u torbe. Majke su plakale, kako nahraniti djecu?! A oni bi odgovarali: Bacite ih psima, psi će ih rado pojesti... .”, priča nam Majka Irina Fefelova, udovica svještenika.
U strahu od vlasti i hapšenja, starovjernici su pobjegli preko granice u Kinu, gdje su neke generacije živjele od lova.
"Ja sam i rodjena u Kini, i tamo sam živjela nekoliko godina. A onda se i tamo život pogoršao usljed komunizma. Naši su djedovi i roditelji uvijek bježali od komunista - prvo iz Rusije u Kinu, potom iz Kine u Brazil, a onda konačno u Oregon", prisjeća se Majka Irina.
Dio ove zajednice je još uvijek u Oregonu, dok ih je veći dio stigao na Aljasku, na daleke granice...U to vrijeme, porodica Fefelov je već imala sedmoro djece. Još četvoro ih je rodjeno na Aljasci.
"Doveli smo djecu u planine, da se spasi krišćanska vjera. Jer, djeca kao djeca, lutaju po gradu...A ribarenje je ovdje bilo odlično, moglo se živjeti od toga. Sve vam je ovo tada bila pustoš, ali smo mi to sredili. Potom su se počeli naseljavati i Amerikanci, ali vrlo malo ljudi, a automobila gotovo da nema ," nastavlja svoju priču Majka Irina.
Ovdje, na Aljasci, oni se još mole na starom jeziku, staroslavenskom crkvenom jeziku. No, mladi sada već više koriste engleski, kaže Majka Irina: "Djeca dobro govore ruski, jer se tako govori u kući; ali njihova djeca gotovo da ne govore ruski, dodju kod mene, njihove bake, pa mi ne znaju reći šta žele. Teško mi je zbog toga. To je velika šteta i za njih. Kada se završe molitve, čitaju im se priče, ali sve na engleskom....Djeca ne razumiju ruski."
U selu živi oko 300 ljudi. Muškarci love ribu, ponekad sami prave čamce, one čamce po kojima je selo nekada bilo poznato.
“Izgradili smo preko 100 čamaca za ribolov. Ti čamci nisu ni ostarili, potpuno su u funkciji. Možemo ih dobro prodati, ali , ipak, ponekad pravimo nove”, kaže Denis Fefelov
Žene u Nikolaevsku nose sarafan – tradicionalne ruske haljine, koje same šiju. Muškarci imaju brade, i nose rubaške. Ljudima u okolnim mjestima to nije ništa čudno, kaže Denis Fefelov: "Tu smo preko 40 godina. Možda neki turisti misle da je ovo čudna odjeća, ali lokalno stanovništvo nas dobro poznaje."
Denis Fefelov je rodjen u Brazilu, a u Ameriku je došao kada su mu bile tri godine. On je sin pokojnog sveštenika, Kondrata Fefelova. Denis je učitelj crkvenog pojanja, govori ruski tečno, kao i staroslavenski. No, večernje vijesti gleda na engleskom jeziku. I ne oklijeva ni trenutka kada ga pitamo koja mu je nacionalnost: "Amerikanac sam, naravno!"
U kući Majke Irine ima polica s crkvenim knjigama, od kojih su neke prepisane rukom njenog pokojnog muža. U jednom kutku su ikone, vezeni peškiri i drugi starinski ručni radovi, a pored toga - i portret bivšeg američkog predsjednika John F. Kennedy-ja.
