Rob Zomer je bivši pripadnik Holandskog bataljona, jedinice mirovnih snaga Ujedinjenih naroda koja je, prije 20 godina, trebalo da štiti i zaštiti srebreničku enklavu pred naletom vojnih snaga tadašnje Republike Srpske. Imao je tada 26 godina. Sada, dvije decenije kasnije, živi u okolini Srebrenice. Pokušava da se suprotstavi morama koje ga muče i nađe kakav takav duševni mir baš na prostoru na kojem se desilo ono zbog čega i danas osjeća duboku grižnju savjesti. Za televizijsku ekipu Asiociated Pressa govorio je o tome.
Umjesto holandske ravnice, talasasta brda uokolo Srebrenice. Umjesto komfornog stana ili kuće u nekoj urbanoj sredini, kuća koju je gradio svojim rukama. Dani uz brigu o malom stadu koza i kosidbu.
Živeći tako Rob Zomer nastoji postisnuti sjećanja na dane kada su i on, i ostali pripadnici Holandskog bataljana, bili prisiljeni biti svjedoci najvećeg zločina na tlu Evrope poslije drugog svjetskog rata.
"Ljudi i dan danas govore da nismo učinili ništa, da smo teško pogriješili. I kada to slušate 20 godina, uz vlastiti osjećaj krivnje koji vas progoni, to vas dovodi do ludila."
Ni Robu Zomeru, ni većini drugih bivših pripadnika Holandskog bataljona, ne pomaže činjenica koja se takođe često ističe - da malobrojna jedinica mirovnih snaga Ujedinjenih naroda, sa ograničenim mandatom i bez ikakve podrške, nije mogla učiniti ništa da zaustavi tadašnje snage Vojske Republike Srpske kojima je komandovao ratni zločinac general Ratko Mladić.
"Morate razumjeti da za to što zaista ne volim Ujedinjene narode imam teške razloge. Ujedinjeni narodi nisu brinuli o ljudima u Bosni, niti o meni i mojim kolegama."
Rob Zomer, kao i njegove kolege iz sastava malobrojnog i slabo naoružanog Holandskog bataljona, pati od post-traumatskog sindroma. Jedini je koji se odlučio na trajan povratak na prostor na kojem mu je život u godinama poslije srebreničkog genocida krenuo sasvim drugim tokom. Fotografije koje često prelistava i odlasci do baze Holandskog bataljona dio su terapije koju, kako kaže, sam sebi nameće.
I što god da se desi, makar da nekada i nekako većina sjećanja izblijede, Rob Zomer neće moći zaboraviti malu bebu koju je svojim rukama sahranio. Uzeo ju je iz ruku njene majke, odnio u bolnicu Holandskog bataljona, ali bilo je kasno. Ljekari je nisu mogli sačuvati u životu.
"Ono čemu se jedino nadam je da će majka te bebe čuti, znati, vjerovati da sam to malo tijelo sahranio sa mnogo poštovanja. Ja sam to učinio sa mnogo poštovanja, sa mnogo suosjećanja. Nadam se da će majka sada, ako čuje moje riječi, znati da sam to učinio sa mnogo poštovanja."
Godinama kasnije majka je našla posmrtne ostatke njene bebe i sahranila ih u Potočarima.
A Rob Zomer kaže da su pokušaj da bebi spasi život i sahranjivanje koje je obavio sa poštovanjem, nažalost najviše što je u julu 1995. godine u Srebrenici mogao učiniti.
