Danas je u Haagu počeo sudski proces koji su žene Srebrenice - majke, supruge, sestre -, pokrenule protiv Vlade Nizozemske, pod optužbom da nije poduzela ništa da spriječi masovno ubojstvo muškaraca i dječaka u toj opkoljenoj enklavi, 1995. godine.
Šest hiljada preživjelih članova porodica žrtava masakra tužilo je vladu Nizozemske i njezine vojnike zbog upada srpskih postrojbi u Srebrenicu, 1995., koju su u to vrijeme Ujedinjeni narodi označili kao "sigurno utočište", što je rezultiralo ubojstvom, kako se procjenjuje, osam hiljada ljudi.
Vodeća organizacija koja okuplja porodice žrtava, Majke Srebrenice, uložila je tužbu, dugu 228 stranica, 2007. godine, tražeći odštetu za oko 6400 dokumentiranih slučajeva ubojstava bosanskih mislimana u Srebrenici.
„Želimo da oni to priznaju. Samo da priznaju, mi bismo osjećali olakšanje. Ne očekujemo nikakvu materijalnu korist od toga; naši najmiliji su ubijeni, oni su zauvijek mrtvi. Ali, osjećamo da Nizozemcima treba biti suđeno i da budu osuđeni za to što su učinili u Srebrenici. Vjerujte mi, mi - majke i porodice -, osjetili bismo olakšanje,“ kaže Zumra Šehomerović, iz organizacije Majke Srebrenice.
Munira Subašić, majka koja je izgubila sina i muža nakon pada Srebrenice, vodi kampanju protiv nizozemske vlade. Tijelo njezinog sina otkriveno je tek prošle godine, kada su forenzički stručnjaci otkopali jednu masovnu grobnicu u blizini Srebrenice.
„Moramo prisiliti Vladu i Ministarstvo obrane Nizozemske da priznaju svoju krivnju. Oni nisu ispoštovali svoj mandat. Njihova je misija bila da zaštite narod Srebrenice. Ljudi su ubijani, naša djeca ubijena, naše kćeri i sestre su bile silovane, a sve pod zaštitom i zastavom Ujedinjenih Nacija. Nizozemski bataljon je imao zadatak da zaštiti ljudske živote. Oni to nisu učinili, nisu čak ni pokušali to učiniti,“ kaže Munira Subašić, iz organizacije Majke Srebrenice.
Oko deset hiljada civila bježalo je pred navalom srpskih postrojbi i 11. jula 1995. potražilo zaštitu u objektima UN-a, koje su vodili nizozemski vojnici. Nizozemski bataljon, koji se sastojao od samo nekoliko stotina lako naoružanih vojnika, predao se istog dana srpskom generalu Ratku Mladiću. U danima koji su uslijedili, hiljade muslimana bile su pogubljene u šumama oko Srebrenice, a njihova tijela bačena u masovne grobnice uokolo tog gradića. Do današnjeg dana, stotine ljudi se još uvijek smatraju nestalima i tek ih treba pronaći.
Bivši nizozemski vojnik, koji je služio u sklopu mirovnih snaga UN-a u Bosni, izjavio je danas da njegov bataljon nije mogao učiniti ništa više da zaštiti stanovnike Srebrenice. Wim Dijkema je bio oficir u nizozemskom mirovnom bataljonu, sa zadatkom da štiti ovo sigurno utočište UN-a za bosanske muslimane u gradu.
Dijkema je bio zadužen za odnose sa javnošću, dokumentirajući rad nizozemskih mirovnih snaga tiskom i videom. Nakon rata, često se vraćao u Bosnu, a posebno u Srebrenicu, u sastavu grupe koja dolazi u posjete kako bi sudjelovala u raznim društvenim projektima, poput obnove škola i domova za lokalno stanovništvo.
On kaže da su Majke Srebrenice u krivom kada "krivnju stavljaju na pleća Nizozemaca". Nizozemski vojnici nisu imali podršku, niti ih je bilo dovoljno da, kaže, odgovarajuće brane Srebrenicu pred navalom srpskih snaga. Dijkema kaže da je njegovom bataljonu bila obećana pomoć "u avionima, artiljeriji, svemu... ali ništa nije došlo. I mi smo bili prevareni. Nismo mogli učiniti ništa više."
Nizozemski sud je odbacio pokušaj žena da tuže Ujedinjene Nacije, rekavši da svjetska organizacija ima pravni imunitet.
Dijkema kaže da vjeruje da bi pobjeda za bosanske žene mogla postati presedan za žrtve sličnih događaja, poput genocida u Ruandi, 1994., kada je gotovo milijun ljudi bilo ubijeno u stotinu dana.
Šest hiljada preživjelih članova porodica žrtava masakra tužilo je vladu Nizozemske i njezine vojnike zbog upada srpskih postrojbi u Srebrenicu, 1995., koju su u to vrijeme Ujedinjeni narodi označili kao "sigurno utočište", što je rezultiralo ubojstvom, kako se procjenjuje, osam hiljada ljudi.
Vodeća organizacija koja okuplja porodice žrtava, Majke Srebrenice, uložila je tužbu, dugu 228 stranica, 2007. godine, tražeći odštetu za oko 6400 dokumentiranih slučajeva ubojstava bosanskih mislimana u Srebrenici.
„Želimo da oni to priznaju. Samo da priznaju, mi bismo osjećali olakšanje. Ne očekujemo nikakvu materijalnu korist od toga; naši najmiliji su ubijeni, oni su zauvijek mrtvi. Ali, osjećamo da Nizozemcima treba biti suđeno i da budu osuđeni za to što su učinili u Srebrenici. Vjerujte mi, mi - majke i porodice -, osjetili bismo olakšanje,“ kaže Zumra Šehomerović, iz organizacije Majke Srebrenice.
Munira Subašić, majka koja je izgubila sina i muža nakon pada Srebrenice, vodi kampanju protiv nizozemske vlade. Tijelo njezinog sina otkriveno je tek prošle godine, kada su forenzički stručnjaci otkopali jednu masovnu grobnicu u blizini Srebrenice.
„Moramo prisiliti Vladu i Ministarstvo obrane Nizozemske da priznaju svoju krivnju. Oni nisu ispoštovali svoj mandat. Njihova je misija bila da zaštite narod Srebrenice. Ljudi su ubijani, naša djeca ubijena, naše kćeri i sestre su bile silovane, a sve pod zaštitom i zastavom Ujedinjenih Nacija. Nizozemski bataljon je imao zadatak da zaštiti ljudske živote. Oni to nisu učinili, nisu čak ni pokušali to učiniti,“ kaže Munira Subašić, iz organizacije Majke Srebrenice.
Oko deset hiljada civila bježalo je pred navalom srpskih postrojbi i 11. jula 1995. potražilo zaštitu u objektima UN-a, koje su vodili nizozemski vojnici. Nizozemski bataljon, koji se sastojao od samo nekoliko stotina lako naoružanih vojnika, predao se istog dana srpskom generalu Ratku Mladiću. U danima koji su uslijedili, hiljade muslimana bile su pogubljene u šumama oko Srebrenice, a njihova tijela bačena u masovne grobnice uokolo tog gradića. Do današnjeg dana, stotine ljudi se još uvijek smatraju nestalima i tek ih treba pronaći.
Bivši nizozemski vojnik, koji je služio u sklopu mirovnih snaga UN-a u Bosni, izjavio je danas da njegov bataljon nije mogao učiniti ništa više da zaštiti stanovnike Srebrenice. Wim Dijkema je bio oficir u nizozemskom mirovnom bataljonu, sa zadatkom da štiti ovo sigurno utočište UN-a za bosanske muslimane u gradu.
Dijkema je bio zadužen za odnose sa javnošću, dokumentirajući rad nizozemskih mirovnih snaga tiskom i videom. Nakon rata, često se vraćao u Bosnu, a posebno u Srebrenicu, u sastavu grupe koja dolazi u posjete kako bi sudjelovala u raznim društvenim projektima, poput obnove škola i domova za lokalno stanovništvo.
On kaže da su Majke Srebrenice u krivom kada "krivnju stavljaju na pleća Nizozemaca". Nizozemski vojnici nisu imali podršku, niti ih je bilo dovoljno da, kaže, odgovarajuće brane Srebrenicu pred navalom srpskih snaga. Dijkema kaže da je njegovom bataljonu bila obećana pomoć "u avionima, artiljeriji, svemu... ali ništa nije došlo. I mi smo bili prevareni. Nismo mogli učiniti ništa više."
Nizozemski sud je odbacio pokušaj žena da tuže Ujedinjene Nacije, rekavši da svjetska organizacija ima pravni imunitet.
Dijkema kaže da vjeruje da bi pobjeda za bosanske žene mogla postati presedan za žrtve sličnih događaja, poput genocida u Ruandi, 1994., kada je gotovo milijun ljudi bilo ubijeno u stotinu dana.
