Međunarodna organizacija za ljudska prava Human Rights Watch sponzor je godišnjeg filmskog festivala u Londonu, Torontu i nekoliko američkih gradova. Cilj festivala je privlačenje pažnje na represiju i nepravdu u svijetu. Pogledali smo nedavni festival u New Yorku.
Dvadeset od zadnja 23 godišnja filmska festivala organizacije Human Rights Watch u New Yorku održano je u Teatru Walter Reade, u prestižnom Centru Lincoln za scenske umjetnosti.
"Brother Number One" bio je među ovogodišnjih 16 filmova iz 12 zemalja. To je priča o Novozelanđaninu Kerryju Hamillu i dvoje njegovih prijatelja, ubijenih u Kambodži nakon što su slučajno jedrilicom tamo došli. Film podsjeća na krvavi režim Crvenih Kmera i njihovog vođe Pol Pota. Hamillov brat Rob kaže da je do nedavno tek mali broj njegov zemljaka bio svjestan ludila koje je zgrabilo Kambodžu kasnih sedamdesetih godina prošlog stoljeća: "Kad bih ih upitao znaju li tko je bio Pol Pot ili što su bili Crveni Kmeri, mnogi uopće ne bi znali."
Festivalske projekcije tipično su praćene diskusijom u koju su uključeni publika, aktivisti i režiseri filmova. Bivši anglikanski biskup Christopher Senyonjo, iz Ugande, pojavio se u filmu "Call Me Kuchu", priči o represiji homoseksualaca u njegovoj zemlji. Za Glas Amerike, on kaže da nedostatak sućuti pojačava kršenje ljudskih prava: "Kad ljudi druge ljude ne smatraju stvarnim ljudskim bićima, onda nemaju sućuti prema njima. Rade im što god žele, kao da se ne radi o ljudima."
Ovaj festival svjedočanstvo je nehumanosti. Film "Reportero" dokumentira opasnosti s kojima su suočeni novinari koji prate meksički rat protiv droga; "The Invisible War" se fokusira na problem silovanja u američkoj vojsci; "Little Heaven" prikazuje što se događa sa etiopskim siročetom koje je izgubilo roditelje od AIDS-a; Film "Ai Weiwei: Never Sorry", o kineskom kiparu i disidentu, dolazi u pravo vrijeme - ukinuta mu je jamčevina, ali još uvijek ne može napustiti Kinu.
Pitanje prava žena na festivalu je prikazano uz zabavni element: iračke žene koje igraju košarku. Muškarac u filmu o tome kaže: "Sa vjerskog stajališta, sportovi su za muškarce, a ne žene. Uloga žena je u kući."
Da li je stvarno tako? Film "Salaam Dunk" razmatra to pitanje. Jedna od igračica objašnjava: "Kad igram košarku, sve zaboravim, sve moje probleme i brige. Osjećam se kao leptir, letim i igram. Zato mi košarka daje nešto što mi ništa drugo u životu ne može pružiti."
Festival implicitno poziva gledaoce da pomognu u popravljanju situacija prikazanih na ekranu. Andrea Holley, zamjenica direktora festivala: "Mnogi filmski autori su sami pokrenuli akcije, bilo da pomognu ljudima koje prikazuju u svom filmu ili da pomognu određenom mjestu gdje se film događa."
Posjetioci kažu da im filmski festival organizacije Human Rights Watch pruža informacije koje mediji često zanemaruju.
Dvadeset od zadnja 23 godišnja filmska festivala organizacije Human Rights Watch u New Yorku održano je u Teatru Walter Reade, u prestižnom Centru Lincoln za scenske umjetnosti.
"Brother Number One" bio je među ovogodišnjih 16 filmova iz 12 zemalja. To je priča o Novozelanđaninu Kerryju Hamillu i dvoje njegovih prijatelja, ubijenih u Kambodži nakon što su slučajno jedrilicom tamo došli. Film podsjeća na krvavi režim Crvenih Kmera i njihovog vođe Pol Pota. Hamillov brat Rob kaže da je do nedavno tek mali broj njegov zemljaka bio svjestan ludila koje je zgrabilo Kambodžu kasnih sedamdesetih godina prošlog stoljeća: "Kad bih ih upitao znaju li tko je bio Pol Pot ili što su bili Crveni Kmeri, mnogi uopće ne bi znali."
Festivalske projekcije tipično su praćene diskusijom u koju su uključeni publika, aktivisti i režiseri filmova. Bivši anglikanski biskup Christopher Senyonjo, iz Ugande, pojavio se u filmu "Call Me Kuchu", priči o represiji homoseksualaca u njegovoj zemlji. Za Glas Amerike, on kaže da nedostatak sućuti pojačava kršenje ljudskih prava: "Kad ljudi druge ljude ne smatraju stvarnim ljudskim bićima, onda nemaju sućuti prema njima. Rade im što god žele, kao da se ne radi o ljudima."
Ovaj festival svjedočanstvo je nehumanosti. Film "Reportero" dokumentira opasnosti s kojima su suočeni novinari koji prate meksički rat protiv droga; "The Invisible War" se fokusira na problem silovanja u američkoj vojsci; "Little Heaven" prikazuje što se događa sa etiopskim siročetom koje je izgubilo roditelje od AIDS-a; Film "Ai Weiwei: Never Sorry", o kineskom kiparu i disidentu, dolazi u pravo vrijeme - ukinuta mu je jamčevina, ali još uvijek ne može napustiti Kinu.
Pitanje prava žena na festivalu je prikazano uz zabavni element: iračke žene koje igraju košarku. Muškarac u filmu o tome kaže: "Sa vjerskog stajališta, sportovi su za muškarce, a ne žene. Uloga žena je u kući."
Da li je stvarno tako? Film "Salaam Dunk" razmatra to pitanje. Jedna od igračica objašnjava: "Kad igram košarku, sve zaboravim, sve moje probleme i brige. Osjećam se kao leptir, letim i igram. Zato mi košarka daje nešto što mi ništa drugo u životu ne može pružiti."
Festival implicitno poziva gledaoce da pomognu u popravljanju situacija prikazanih na ekranu. Andrea Holley, zamjenica direktora festivala: "Mnogi filmski autori su sami pokrenuli akcije, bilo da pomognu ljudima koje prikazuju u svom filmu ili da pomognu određenom mjestu gdje se film događa."
Posjetioci kažu da im filmski festival organizacije Human Rights Watch pruža informacije koje mediji često zanemaruju.
