Stručni saradnik Muzeja sporta i dugogodišnji banjalučki sportski novinar Željko Tica u razgovoru za Glas Amerike predstavio je neke od velikana koji su svojim uspjesima Banjaluku upisali na sportsku svjetsku mapu. Dobrivoje Selec, Milorad Karalić, Marijan Beneš, rukometaši “Borca” ili košarkašice “Mladog Krajišnika”, kako kaže, samo su neki od onih koje Banjaluka ne smije da zaboravi.
GLAS AMERIKE: Banjaluka je nekad nazivana gradom sporta. Šta se promijenilo od tog perioda?
TICA: Banjalučka sportska prošlost je blistava i sjajna. U nekadašnjoj Jugoslaviji bila je jedan od najznačajnijih sportskih gradova. Ali, od prošlosti se ne živi. Nekadašnji i današnji sport su dva različita svijeta i ne mogu se porediti. To je realnost i to treba prihvatiti. Međutim, treba činiti sve da se i ovim sadašnjim generacijama omoguće uslovi da postižu dobre rezultate i da donose trofeje u svoj grad. Ne treba nikad gubiti nadu, treba biti optimista i vjerovati da naš sport, bez obzira na sve nedaće sa kojim se suočavao, ipak, ima budućnost.
Dobrivoje Selec, Abas Arslanagić, Nebojša Popović, Milorad Karalić, Zdravko Rađenović - banjalučki zlatni olimpijci.
GLAS AMERIKE: Kako je zamišljen koncept Muzeja sporta?
TICA: Muzej neće imati stalnu postavku. Nakon prve postavke “Trofejna Banjaluka” uslijediće jedna međunarodna postavka pod nazivom “Nole, Pele, Maradona, Mesi”. Zatim ćemo imati postavku o rukometnom gigantu “Borcu”. Njen naziv je izveden iz njihove klupske himne: „Rukomet, rukomet Borac!“. Fudbalski div, banjalučki “Borac” iduće godine proslavlja svoj 95. rođendan. Njihova postavka će se zvati „Borac, to je ljubav moja“. Planirane su i druge, kao što su „Olimpijski dani“, „Zlatni za sva vremena“, „Vrbas, dajak – kajak”, „Beneš, nokaut - istorija“, „Legende ne umiru, legende žive vječno“ i „Velikani ringa“.
GLAS AMERIKE: Koji je najstariji rekvizit postavke “Trofejna Banjaluka”?
TICA: Najstariji je trofej Fudbalskog kluba “Borac”. On je osnovan 1926. godine, a samo dvije godine kasnije osvojio je svoj prvi pehar na turniru u Sarajevu. On se diči sa još dva fudbalska bisera: Kupom maršala Tita i Mitropa kupom. Tu je i prvi šamionski pehar Bokserskog kluba “Slavija” iz 1974. godine. Davne 1955. godine održan je prvi izbor najboljih sportista Bosanske krajine, a Mirko Petričević je nekoliko godina kasnije dobio pehar, koji sada krasi naš Muzej. Imamo i pisaću mašinu na kojoj je pisao i telefon putem kojeg je izvještaje u svijet slao Limun Papić, bard sportskog novinarstva, ali i dva priznanja, za 25 i 50 godina, koje je Sredoja Zekanović dobio od Evropske amaterske bokserske asocijacije.
Limun Papić, bard sportskog novinarstva, Muzej sporta, Banja Luka.
GLAS AMERIKE: Prva postavka Muzeja odaje priznanje i jednom od banjalučkih najvećih šampiona Marijanu Benešu?
TICA: Beneš je šampion šampiona, jedna posebna sportska i ljudska ličnost. Dosta toga smo dobili od njegove kćerke Žanet Beneš – Ćulum. Tu je njegov šampionski pojas, rukavice sa kojima je srušio u grotlu „Borika“ Žilberta Koena, šest fotografija kako je nokautirao rivala i popeo se na krov Evrope. Godine 1973. Beneš je postao amaterski prvak Evrope. Proglašen je za najboljeg sportistu Jugoslavije i najboljeg sportistu BiH, a oba ta pehara se nalaze u Muzeju. Bio je i prvi sportista Bosanske Krajine u tradicionalnom izboru banjalučkog „Glasa“. Tu su i „Zlatna rukavica“, trofej „Beogradskog pobjednika” i pehar kada je odbranio titulu protiv Španca Amenje. Imamo i isječak iz novine povodom jubileja “Slavije”, a naslov je: “Beneš bokser vijeka“. Mislim da je on to I bio – banjalučki sportista vijeka.
Marijan Beneš bokser koji je obilježio jugoslovenski sport
GLAS AMERIKE: U našem razgovoru prije godinu dana spominjali ste inicijativu da Beneš dobije svoju ulicu ili spomenik u Banjaluci. Postoji li nagovještaj da bi se to moglo desiti?
TICA: Ništa do sad nije urađeno. Bilo je priča da će dobiti i svoju ulicu, ali na tome je i ostalo. Nije to samo moje mišljenje, nego i armije sportskih zaljubljenika da bi Marijan Beneš, koji je mnogo učinio na promociji Banjaluke, trebao da dobije svoj spomenik. Zašto to ne bi bilo u parku dvorane „Borik“ u kojoj je osvojio titulu profesionalnog prvaka Evrope. Mislim da bi pored njegovog trebao da bude još jedan spomenik - rukometnoj lopti. Pored Beneša svjetsku slavu Banjaluci donijeli su rukometaši. Nedavno je Muzej sporta posjetila jedna dama, koja je turistički vodič, a koja kaže da kroz Banjaluku ne prođe nijedna grupa turista koja ne pita za Marijana Beneša i Rukometni klub “Borac”. Njih znaju, cijene i poštuju u svijetu. Morali bi se i mi tako odnositi prema njima. Ali...
GLAS AMERIKE: Na koji način je Rukometni klub Borac predstavljen u prvoj postavci Muzeja?
Kup Jugoslavije, prvi pehar rukometaša 'Borca', 1957. godina, Muzej sporta, Banja Luka
TICA: Dva najvrijednija borčeva trofeja u njegovoj istoriji - Kup evropskih šampiona i Kup IHF Kupa - nema u klubu. Pošto Borac nije odbranio pehar, on nije ostao u Banjaluci. Nešto slično bilo je i sa Kupom IHF-a. Ljudi koji danas vode klub obećali su da će napraviti njihove replike. U Muzeju sporta zato imamo prvi pehar rukometaša Borca – Kup Jugoslavije. On je osvojen davnog, ali istorijskog, 29. novembra 1957. godine kada je na Stadionu sportskih igara Borac, pred 4.000 gledalaca, savladan Železničar, a trofej se našao u rukama legendarnog Petra Perovića. Pored brojnih fotografija borčevih olimpijaca i njihovih uramljenih dresova, tu su i slike različitih generacija, koje su pisale najljepše stranice istorije rukometnog velikana. Mogu se vidjeti i noviji trofeji osvojeni u šampionatima BiH.
GLAS AMERIKE: Spomenuli ste Stadion sportskih igara ili Mali borčev stadion. Koliko je Banjaluka izgubila rušenjem ovog malog sportskog spomenika?
TICA: Mnogo, izgubili smo dio sportske prošlosti. Umjesto da ga čuvamo kao spomenik, da ga pokazujemo svima koji dođu u naš grad, jer su na njemu udareni temelji sporta, on jednostavno više ne postoji. Tu su svoje sportske uzlete ka trofejnim visinama započeli rukometaši “Borca”, bokseri “Slavije”, košarkašice “Mladog Krajišnika” i košarkaši “Borca”. Danas je na tom mjestu - zgrada. Ali, neki “sportski umjetnici“ su tako odlučili zbog svojih ličnih interesa. Mnogi ne znaju da je tu nekad bio stadion. Sportski zaljubljenik, Zoran Karalić, godinama inicira da se na tom mjestu postavi ploča, da se bar na taj način ovjekovječi jedan od spomenika banjalučkog sporta. Ta njegova inicijativa se mora kad-tad privesti kraju. Mora!
Muzej sporta, Banja Luka.
GLAS AMERIKE: Jedna od banjalučkih ulica nosi naziv “Olimpijskih pobjednika”. Šta o njima možemo saznati u Muzeju sporta?
TICA: Kakav bi to bio Muzej bez naših olimpijaca. Banjaluka se sa njima ponosi. Dobili su svoju ulicu, imaju Olimpijski slavoluk u dvorani „Borik“, ali i posebno mjesto u Muzeju sporta. Banjaluka ima zlatne olimpijce: Tomu Kneza, Abasa Arslanagića, Milorada Karalića, Nebojšu Popovića, Dobrivoja Seleca, Zlatana Arnautović, Zdravka Rađenovića, Antu Josipovića, srebrenu Slađanu Golić, dok se bronzanim odličjem ponosi Mersada Bećirspahić, Iztok Puc, Ermin Velić i Saša Čađo. Svi oni zaslužili su počasno mjesto u sportskoj istoriji našeg grada.
GLAS AMERIKE: U Muzeju se nalaze medalje i rekviziti brojnih banjalučkih sportistkinja. Zašto se upravo njima odlučili da posvetite i knjigu?
TICA: Nekako su dame uvijek u sjeni muškaraca. Po meni nezasluženo! Zato sam želio da knjigom “Banjalučke sportske dame“ pokažem da i one imaju svoju sportski značaj i vrijednost. Neko je davno rekao: ‘Kad ne bi bilo žena, dijamant bi bio običan kamen’. A Banjaluka ima ženske sportske dijamante. U knjizi su, između ostalog, rukometne sestre Knežević Dragana i Dejana, koje su nastupajući za “Borac” osvojile čak 26 trofeja. Ali i druge značajne žene poput atletičarki Svjetlane Pantović i Rade Račić, zatim košarkašica Mirjane Čovičković, Jadranke Ćosić, Lene Trajkovski ili Jasne Brkić i Nade Tešanović. Ne bi smjeli zaboraviti ni sjajnu profesoricu fizičkog vaspitanja, nažalost, preminulu Hadžeru Spasojević, koja je čitav život posvetila sportu. Često je govorila: „Nisam radila za priznanja, ja sam radila za moje učenike, za mlade, za sport”.
Najznačajniji banjalučki sportisti svih vremena dobili svoj kutak u Dvorani 'Borik' u Banja Luci.
GLAS AMERIKE: Među njima su nekako najvidljivije banjalučke košarkašice?
TICA: Košarkašica Slađana Golić je, bez dileme, prva sportska dama Banjaluke. U svojoj kolekciji ima čak 11 medalja sa velikih takmičenja. Osvojila je srebro za Olimpijskim igrama u Seulu, srebro na Svjetskom prvenstvu, evropsku bronzu, zlatna odličja sa Balkanskih igara, Univerzijada itd. Odigrala je čak 465 utakmica za košarkašku reprezentciju Jugoslavije. „Slađa nacionale“ i pored svega što je postigla u sportu ostala je skromna, tiha i povučena. Tu je i košarkašica “Mladog Krajišnika” Sanda Vuković, koja je čak 22 godine igrala za „Malene“. To je sigurno rekord, ne samo kod nas, nego i u svijetu, da neko toliko godina igra u jednom klubu. Sjajna košarkašica je i Snežana Šipka. Iako je “Mladi Krajišnik” tada igrao u Republičkoj ligi, ona je nastupala za reprezentaciju Jugoslavije sa kojom je osvojila balkansku bronzu. Šta tek reći za Biljanu Nedić, koja nastupa za Košarkaški klub invalida Vrbas. Ona se bavi slikarstvom, modelingom, muzikom, streljaštvom, ronjenjem, fotografijom i pisanjem, i jedina je košarkašica, koja igra sa košarkašima Vrbasa i osvaja trofej za trofejom.
GLAS AMERIKE: Koliko mlađe generacije znaju o zaslužnim sportistima Banjaluke?
TICA: Iskren da budem veoma malo. Dosta toga se promijenio uopšte u svijetu, pa i u našem gradu. Muzej sporta treba da bude primjer mladima kako se treninzima, odricanjem i upornošću stiže do medalja. I ne smijemo dozvoliti da se zaborave oni koji su ugradili sebe u sportske uspjehe, kao što su: Pero Perović, Sredoja Zekanović, Tomo Palankin, Radovan Bisić, Ilija Miljuš, Limun Papić, Milan Prle Tošić, Aco Jurić, Drago Reš Šuci, Marijan Beneš, Aleksandar Ravlić, Mišo Radaković, Velimir Joković, Slobodan Karalić, Mirko Petričević, Momo Golić, Nijaz Kapetanović... O njima pripremam knjigu koja će se zvati “Sportski spomenici“. O tim ljudima trebamo pričati kad god imamo priliku. Zato je veoma značajan Muzej sporta, koji treba da bude svjedok jednog zlatnog vremena banjalučkog sporta.