Gnjev zbog opšte korupcije, nezaposlenosti i loših javnih službi u Iraku prelio se protekle nedjelje u masovne demonstracije u kojima je poginulo skoro sto ljudi nakon što je vlada u Bagdadu oštro reagovala na nezadovoljstvo, ali i pošto je pokazala da nije u stanju da riješi osnovne potrebe svojih građana, pišu svjetski mediji.
Izazov za krhku vladu
U nemirima koji potresaju Irak stradalo je najviše ljudi otkada je teroristička organizacija tzv. Islamska država poražena u toj zemlji 2017. godine, ukazuje BBC.
Korupcija, nezaposlenost i loše javne usluge su osnovni razlog nezadovoljstva mladih Iračana, ističe BBC, dodajući da su protesti počeli spontano bez formalnih vođa u većinski šiitskim oblastima na jugu Iraka.
Prema podacima komisije za ljudska prava iračkog parlamenta, najmanje 99 ljudi je poginulo i skoro 4.000 je ranjeno otkada su protesti počeli u Bagdadu u utorak, prije nego što su se proširili na jug zemlje.
To je prvi veliki izazov za krhku vladu premijera Adila Abdul-Mahdija manje od godinu dana otkada je došla na vlast, ističe britanski servis i ukazuje da je vlada pokušala da kontroliše proteste uvođenjem policijskog časa i skoro potpunom blokadom interneta. Policijski čas u toku dana je ukinut u subotu.
Pogoršanja ekonomskih i životnih uslova
Velike demonstracije su iznenadile iračke vlasti, ukazuje Reuters uz ocjenu da Iračani protestuju jer im je dosta svega, pošto dvije godine poslije poraza ekstremističke grupe tzv. Islamske države veći dio zemlje sa skoro 40 miliona ljudi živi u sve gorim uslovima uprkos naftnom bogatstvu Iraka.
Ovonedjeljeni protesti nemaju vjerski karakter, ističe Reuters, jer je gnjev usmjeren na političku klasu, a ne na neku vjersku zajednicu. To je u suprotnosti s protestima 2012. i 2013., koje su ekstremisti tzv. Islamske države iskoristili za prikupljanje podrške među sunitima. Većina Iračana nastoji da izbjegne vjersku retoriku poslije brutalnog iskustva sa sunitskom ekstremističkom organizacijom, mada tenzije i dalje postoje. Ovo su protesti zbog pogoršanja ekonomskih i životnih uslova i većinom se odvijaju u Bagdadu i na jugu gdje dominiraju šiiti.
Poslije godina ratova u susjednim zemljama, sankcija UN, dvije američke invazije, strane okupacije i međuverskih sukoba i poraza islamističkih ekstremista 2017. u Iraku je sad mir i zemlja slobodno može da trguje duži period prvi put od 70-ih godina, navodi Reuters, ukazujući da je proizvodnja nafte na rekordnom nivou. Ipak, oronula infrastruktura i ratom razoreni gradovi još nisu obnovljeni, dok oružane grupe i dalje vladaju ulicama. S druge strane, dodaje Reuters, korupcija iz vremena diktatora Sadama Huseina je dodatno ušančena pod vladavinom partija koje su se pojavile poslije njegovog pada.
Pod pritiskom protesta, vlada je najavila bolje prilike za zapošljavanje. Abdul-Mahdi je obećao poslove ljudima koji diplomiraju i naložio ministarstvu nafte i drugim vladinim telima da uvedu kvote u zapošljavanju od 50 odsto za lokalne radnike u ugovorima sa stranim kompanijama. Ipak, ukazuje Reuters slična obećanja i najave za poboljšanje zdravstvene nege, snabdijevanja strujom i drugih službi iznosila je i prethodna vlada.
Pošto se nijedna politička partija ili grupa nije uključila u demonstracije, pa ni opoziciona stranka populističkog sveštenika Muktada Al-Sadra koji je ranije organizovao proteste, vlada bi mogla imati problema da ih kontroliše, objašnjava Reuters i dodaje da je nejasno šta bi vlada mogla da uradi ako se protesti dalje prošire.
Detonacija eksplozivnog raspoloženja
Eksplozija društvenog nezadovoljstva bi se desila kad tad u Iraku, ali je pretjerana reakcija vlasti osigurala da se to dogodi u utorak, ocjenjuje britanski list Independent.
U Bagdadu je oko 3.000 ljudi mjesecima protestovalo zbog korupcije, nedostatka radnih mjesta i loših usluga, objašnjava list. Demonstranti su u utorak pokušali da se približe bezbjednoj zelenoj zoni gdje su smještene vladine institucije, ali je policija uzvratila gumenim mecima, topovskim udarima i na kraju ubojitom municijom. Ubrzo su se na društvenim medijima pojavili snimci kako policija napada demonstrante, uglavnom mlađe od 20 godina.
Taj incident je mali protest pretvorio u masovne demonstracije koje bi mogle oboriti vladu premijera Abdul-Mahdija, ističe list, uz ocjenu da je policija nenamjerno detonirala eksplozivno raspoloženje Iračana prema kleptokratskoj državi koja je ukrala skoro 450 milijardi dolara od svrgavanja Sadama Huseina 2003. godine.
Gnjev zbog masovne krađe resursa postoji odavno, ali su politički lideri ubeđivali šiitsku većinu da se moraju držati zajedno zbog prijetnje od terorista Al-Kaide ili tzv. Islamske države. Ali otkada je tzv. Islamska država poražena u Iraku 2017. i otkada nema većih bombaških napada u Bagdadu, ljudi više nisu toliko zastrašeni da bi bili spremni da ignorišu masovnu korupciju i manjak osnovnih usluga.
Ako vlada ne bude mogla da zauzda demonstracije u narednih nekoliko dana, vjerovatno neće trajati dugo, ocjenjuje Indipendent. Jedna od snaga protestnog pokreta je da nema lidere, već je skoro potpuno spontan, što znači da vlada nema s kima da razgovara. Mada mnogi Iračani tvrde da je greška smijeniti vladu bez znanja šta će je zamijeniti, drugi tvrde da ne može biti mnogo gore i da su spremni da zakorače u mrak.
Mogući povod protesta
Događaji protekle nedjelje tokom koje su desetine hiljada ljudi izašle na ulice Bagdada i širom južnog Iraka, istakli su i očaj mnogih Iračana i dugotrajnu nesposobnost vlade da iznese često obećavane osnovne reforme, ocjenjuje New York Times.
Ova nedjelja je takođe podsjetnik da Irak, koji nikada nije prošao kroz pobunu nalik Arapskom proleću, ima bezbjednosne snage obučene da se suoče s terorizmom, ali ne i da kontrolišu mase manje ubojitim sredstvima, konstatuje njujorški list.
S druge strane, ukazuje New York Times, nije jasno da li entiteti u sjenci bezbjednosnog establišmenta ili elementi povezani s političkim partijama ili susjednim zemljama nastoje da destabilizuju Irak.
Mada djeluje da su protesti došli niotkud, ipak izgleda da su pokrenuti uznemirujućim političkim događajem - uklanjanjem veoma poštovanog generala Abdul-Vahaba Al-Sadija, s pozicije komandanta protivterorističkih snaga. Al-Sadi, za kojeg se široko vjeruje da je uradio dobar posao u borbi protiv ekstremista tzv. Islamske države, uklonjen je s položaja i raspoređen u ministarstvo odbrane.
Smjena Al-Sadija, koji je za mnoge heroj, na ulici se objašnjava time što za razliku od ostalih viših zvaničnika nije korumpiran, ali i njegovim odbijanjem da se povinuje vojnim entitetima u okviru iračkih bezbjednosnih snaga, od kojih neke imaju veze s Iranom, navodi New York Times.
Da bi se razumelo zašto je Al-Sadi smenjen, objašnjava Euronews, treba se vratiti u 2015. godinu, kada je uprkos malim šansama sa 250 vojnika odnio pobedu u borbama s teroristima tzv. Islamske države u mjestu Baidži.
U vrijeme te kampanje Al-Sadi je za agenciju Associated Press rekao da bi u slučaju da prihvati pomoć od neiračana, u istorijskim knjigama bilo zapisano da su oni, a ne Iračani odnijeli pobedu. Al-Sadi je, objašnjava Euronews, govorio o Irancima i oružanim grupama koje je podržavao Teheran koje su posljednjih godine uticajni akteri u Iraku.
Zbog vremena koje je proveo u SAD na obuci, kao i odbacivanja iranskog uticaja u zemlji, mnogi ga smatraju čovjekom Washingtona u iračkoj vojski, ukazuje Euronews.
Šta mogu SAD da urade
Irački premijer je politički slabić koji je u oktobru prošle godine došao na čelo vlade zato što nijedna partije nije mogla da obrazuje vladajuću koaliciju poslije izbora u maju 2018. Ako se nasilje na iračkim ulicama nastavi, partije koje su ga vidjele kao kompromisnog kandidata naći će da je koristan i kao žrtveno jagnje, ocjenjuje kolumnista Bloomberg Bobby Gosh.
Moguća smena Abdul-Mahdija će izazvati uzbunu u Washintonu, gdje postoji nervoza da će sadašnjeg premijera zamijeniti neko više naklonjen Iranu, navodi Gosh. On objašnjava da Irak ima centralno mjesto u bliskoistočnoj politici administracije predsjednika Donald Trumpa, kao prva država na liniji fronta u suočavanju s Iranom, pri čemu je Abdul-Mahdi viđen kao neko ko je podložniji američkom ubjeđivanju nego većina drugih istaknutih ličnosti u iračkom parlamentu.
Utoliko bi administracija mogla biti na iskušenju da interveniše u političkom blatu Bagdada da podrži premijera, ali to bi bila teška greška, ističe kolumnista Bloomberga. Na prvom mjestu, Iračani se protive američkom uticaju koliko i iranskom i demonstranti podjednako osuđuju obje države. Drugo, upadljivo se manje protive Washingtonu nego premijeru koji se klanja Teheranu.
Trampovoj administraciji bi trebalo biti očigledno da je Abdul-Mahdi pogrešan čovjek da vodi Irak. Umjesto da ga štiti, ocjenjuje kolumnista Bloomberga, trebalo bi da iskoristi uticaj u Iraku da zahtjeva reforme koje traže demonstranti i da američka vojna i finansijska pomoć budu uslovljene napretkom u tim reformama.
Ako Abdul-Mahdi bude smijenjen u parlamentu, SAD bi trebalo da dozvole da se politika u Bagdadu odvija kako Iračani žele, jer američki interesi nikada nisu bili više u skladu s njihovim, zaključuje Gosh.