“Trenutna klima negiranja ratnih zločina i glorifikovanja ratnih zločinaca je nepovoljna za efektivno utvrđivanje državne odgovornosti. Zaštita svjedoka i propisi o amnestiji i dalje su izazov. Jedna od ključnih prepreka pravdi je i minimalna ili nepostojeća pravosudna saradnja između nekih zemalja, što uključuje i njihovo odbijanje da izruče sopstvene državljane koji i dalje uživaju nekažnjivost, ponekad zahvaljujući činjenici da imaju dvojna državljanstva zemalja regije”, precizirano je u tekstu izvještaja čija je namjena da ukaže na put pravde, mira i društvene kohezije u regiji bivše Jugoslavije.
Komesarka Mijatović posebno upozorava na, kako ga označava, etnonacionalistički diskurs, negiranje zločina i glorifikovanje ratnih zločinaca.
“Što potkopava nastojanja u oblasti suočavanja s prošlošću. Izuzetno zabrinjava što takvu praksu i odobravaju i aktivno slijede političari na najvišem nivou, te je ona postala strategija za osvajanje glasova i ostanak na vlasti. Ekstremne desničarske nacionalističke grupe podjednako doprinose takvom diskursu. Širenje ideologija usmjerenih ka podjeli i negiranju ratnih zločina pojačavaju određeni tradicionalni mediji, kao i društvene mreže”, navodi komesarka za ljudska prava u izvještaju.
Primjećuje i da je, kako navodi, prošlost izvor razdora unutar i među zemljama u regionu.
“To stvara klimu mržnje i podjele, što se odražava kroz jasno dokumentovano povećanje prisustva govora mržnje, međuetničkog nasilja i netolerancije. Govor mržnje često uključuje istorijske reference. Neki se nasilni incidenti ponavljaju, konkretno usmjereni protiv vjerskih i kulturnih objekata i protiv povratnika iz manjinskih grupa. To stvara strah i predstavlja ozbiljnu prepreku mirnom suživotu i povjerenju. S obzirom na nestabilan kontekst u regiji pokazalo se neophodnim da se negiranje genocida i ratnih zločina inkriminiše kao teški oblik govora mržnje”, precizirano je u tekstu izvještaja.
Ukazano je da je brojnim civilnim žrtvama rata uskraćeno obeštećenje – jer nijedna od država bivše Jugoslavije nije usvojila programe reparacije.
“Neke kompenzacije jesu dodijeljene kroz programe socijalnih davanja, ali su takve mjere generalno povoljnije za ratne veterane i kroz različite uslove isključuju civilne žrtve rata”, precizirano je u izvještaju.
Uprkos tome što, kako je navedeno, ima napretka u priznavanju potreba osoba koje su preživjele seksualno nasilje - strah od stigmatizacije i isključujući uslovi otežavaju pristup naknadama.
“Državne vlasti vrlo malo pažnje posvećuju reparacijama koje nisu naknade, kao što su rehabilitacija, zadovoljština kroz traganje za istinom, javno izvinjenje i komemoracija, te garancija neponavljanja”, navodi komesarka Mijatović.
Precizirano je da se većina od skoro četiri miliona prisilno raseljenih osoba tokom ratova devedesetih vratila u svoje domove ili pronašla prihvatljive alternative.
“Skoro tri decenije nakon završetka ratova, imperativ je da se pronađe trajno i dostojanstveno rješenje za raseljena lica koja još uvijek žive u kolektivnom ili privremenom smještaju. Proces povratka i integracije izbjeglica i interno raseljenih lica i dalje je otežan zbog diskriminacije i lokalnih neprijateljstava u oblastima gdje oni pripadaju manjini”, istaknuto je u izvještaju.
Potraga za nestalima, što kako je ukazano, doprinosi utvrđivanju istine, usporena je poslednjih godina – iako još nije pronađeno 9.876.
“U proteklih nekoliko godina je i nažalost vidljiv nedostatak političke predanosti istinskoj saradnji u ovoj oblasti postao ozbiljna prepreka. Potrebni su dalji napori da se bolje zaštite ljudska prava porodica nestalih lica. Hitno je da se ovi neriješeni predmeti riješe, da se okonča patnja porodica”, navodi se u dokumentu.
Kao načine za napredak komesarka Dunja Mijatović u izvještaju nudi četiri, kako ih označava, ključna načina.
Prvi je da žrtve i preživjeli budu u centru svih procesa tranzicione pravde.
“S obzirom na to koliko je vremena već prošlo, postoji potreba da se hitno ubrza domaće krivično gonjenje ratnih zločina. Isto važi i za traganje za istinom, u čemu je potrebno obnoviti napore na rješavanju slučajeva nestalih lica. Države regije bi, isto tako, trebalo konačno da izvrše svoje međunarodne obaveze u oblasti reparacija”, ukazano je tekstu.
Kao drugi navodi potrebu prevencije i izgradnje budućnosti u kojoj bi bilo manje vjerovatnoće za ponavljanje nasilja.
“Uz to, neophodno je fokusirati se na izgradnju jakih i otpornih institucija vladavine zakona, uz odgovarajuću pažnju usmjerenu na integrativnu dimenziju tranzicione pravde. Skoro tri decenije nakon završetka ratova, ključne oblasti u regiji danas su pitanja poput obezbjeđenja integrisanog obrazovanja, unaprijeđenja nastave istorije, otvaranja i čuvanja arhiva i memorijalizacije zasnovane na ljudskim pravima”, navodi Mijatović.
Kao treću tačku ističe značaj povećavanja političke i finansijske podrške snažnom civilnom društvu koje radi na tranzicionoj pravdi.
“Jačanje civilnog društva traži pristup i obezbjeđenje djelotvornih konsultacija s donosiocima političkih odluka o relevantnim zakonima i politikama rada. Da bi nastavilo da radi na dugoročnom suočavanju s prošlošću, civilnom društvu je potrebno stabilno i dostatno finansiranje”, navodi se su dijelu o važnosti uloge nevladinog sektora u ostvarenju tranzicione pravde.
U izvještaju se ističe i da je nazadovanju ostvarivanja tranzicione pravde potrebno pristupiti strateški – pogotovo na regionalnom nivou kroz veća ulaganjima.
“Ključna odgovornost je na državama regije i njihovim predstavnicima, da obezbijede okruženje koje podstiče ove vrlo bitne aktivnosti, bez straha i opasne propagande i dezinformacija o prošlosti. Internacionalni partneri bi u svojim kontaktima s državama regije trebali da šalju jasne poruke o značaju suočavanja s prošlošću, te da nastave insistirati na brojnim preporukama koje su ranije dale međunarodne organizacije i tijela za zaštitu ljudskih prava”, zaključuje u izvještaju “Suočavanje sa prošlošću za bolju budućnost” komesarka za ljudska prava Vijeća Evrope Dunja Mijatović.
Ratovi na području bivše Jugoslavije bili su serija odvojenih, ali povezanih sukoba, koji su se odvijali od 1991. do 2001. godine. Doveli su i presudno uticali na raspad socijalističke Jugoslavije – koju je činilo šest republika i dvije autonomne pokrajine.
Prema podacima nevladinog Međunarodnog centra za tranzicionu pravdu – u ratovima na prostoru te bivše balkanske poginulo je 140.000 ljudi.