Stotine ljudi održale su u Washingtonu tihi mimohod ispod rascvalih japanskih trešanja u sklopu prikupljanja financijske pomoći stradalima od potresa i tsunamija u Japanu, 11. ožujka.
Uz zvuke klasične glazbe, stotine građana i deseci novinara okupili su se prije par dana, za hladne i vjetrovite večeri, kod Nacionalnog spomenika, okruženog stotinama rascvjetalih japanskih trešanja. Neki od okupljenih odmah su prilazili kutijama Crvenog križa da ostave novčani prilog za pomoć koju ova organizacija pruža postradalima u Japanu.
Tijekom prigodnog pozdravnog govora, japanski veleposlanik u Sjedinjenim Državama Ichiro Fujisaki je rekao da su misije potrage i spašavanja još u tijeku, da je nuklearna elektrana Fukušima neizmjeran problem, te da dužnosnici s ogromnom mukom osiguravaju hranu, vodu i krov nad glavom za sve raseljene građane: "To je vrlo teška bitka. Ali, utjeha nam je da ljudi sa svih strana svijeta stoje uz nas, a posebice Amerikanci, naši veliki prijatelji."
Skup je bio svojevrsni uvod u subotnji početak dvotjednog Nacionalnog festivala cvata trešanja, koji se ove godine održava 99. put. Svetkovina obilježava dar od više od 3 tisuće stabala japanskih trešanja koje je 1912. godine Tokio poklonio Washingtonu. Ravnateljica festivala Susan Norton kaže da je došlo vrijeme za uzvraćanje dara: "Sad nam se pruža prilika da stanemo uz Japan, uz naše prijatelje, zahvaljujući kojima smo doživjeli toliko radosti svake godine kada su ove trešnje procvjetale. Mi sada želimo poslati svaku dobru stvar koju možemo u Japan, jer naši prijatelji tamo pate na način koji mi ne možemo ni zamisliti."
Nakon govora, sudionici mimohoda su u tišini, noseći male svjetleće štapiće, obišli obližnji Tidal Basin, plimni bazen rijeke Potomac, okružen sa svih strana drvoredima rascvalih trešanja.
Među njima je bila i Risa Hirao, Amerikanka japanskog podrijetla, koja jako brine o svojoj rodbini u Japanu: "Oni su moja obitelj, moja šira obitelj, i ja im trebam pružiti podršku na svaki mogući način. Osjećam se jako bespomoćno ovdje, u sigurnosti, u nemogućnosti da im pružim meocionalnu podršku, ili da im osiguram i najjednostavnije stvari, poput hrane, čiste vode, baterija … Ovo je način da im nekako pomognem."
Sa suzama u očima, ona kaže da se sjeća dana kad je bila na odmoru i provodila vrijeme sa svojom rodbinom, uživajući, među ostalim, i u pikniku ispod rascvjetalih stabala trešanja u Japanu.