Tifus, ili tifoidna groznica, crijevna je infektivna bolest koja se širi konzumiranjem kontaminirane hrane ili vode. Rizik za ovu bolest je nedostak pristupa čistoj vodi, tako da su joj najizloženiji ljudi koji žive u nerazvijenim državama. Bolest, kao i COVID-19, mogu prenositi i asimptomatski nositelji. Poznat je slučaj „Tifusarke Meri“, Marry Mallon, žene koja je bila kuharica u imućnijim porodicama u New Yorku krajem 19. i početkom 20. vijeka i kao nositelj uzročnika bolesti zaražavala okolinu, bez da je sama pokazivala simptome bolesti.
Postoji i vakcina protiv tifoidne groznice, koja se daje u nekim dijelovima svijeta, ali do sada je držanje pod kontrolom ove bolesti u velikoj mjeri bilo oslonjeno na antibiotike i higijenu. Sada se sojevi otporni na antibiotike šire iz Azije, zaključak se studije objavljene krajem juna u Lancet Microbe.
Zašto se javljaju bakterije otporne na antibiotike?
Postoji niz razloga za pojavu antibiotik-rezistentnih sojeva bakterija. Prije svega to je naša neumjerna, a često i pogrešna upotreba ovih važnih lijekova. Uobičajeni antibiotici, poput doksiciklina, jeftini su i često lako dostupni. Dešava se da ljekari prepisuju antibiotike i kada to nije potrebno, posebno kod virusnih oboljenja, gdje antibiotici ne pomažu ništa protiv virusa, ali se ljekari odlučuju na recept kako bi spriječili potencijalne sekundarne bakterijske upale. Međutim, antibiogrami se ne rade u mjeri u kojoj bi se trebali raditi tako da je dosta terapija zapravo dato „na slijepo“.
Ovaj problem je naročito pojačan pandemijom, gdje su se pacijentima s COVID-19 davali antibiotici kao terapija, i to kao „manje zlo“ da bi se reagovalo na vrijeme, i spriječila potencijalna bakterijska infekcija usljed slabljenja imunteta.
Nije rijedak slučaj da ljudi čak bez recepta kupuju antibiotike, ili da ne potroše cijelu terapiju nego je „čuvaju za poslije“. Ljudi kojima je prepisan neki antibiotik ponekad prestanu piti terapiju kada se osjete bolje. Time zapravo ne unište sve bakterije, nego neke prežive i kako su bile izložene manjoj dozi antibiotika, mogu mutirati s novom osobinom – da su rezistentne na lijekove kojima su bile izložene.
Još jedan veliki faktor rizika za stvaranje rezistencije na antibiotike je i prekomjerna upotreba ovih supstanci u stočarstvu i peradarstvu, te u veterini uopšte. U intenzivnom uzgajanju pilića- brojlera, koristi se često širok spektar antibiotika, kako bi se spriječile infekcije peradi, povećalo preživljavanje i prirast mase.
Putem otpadnih voda, antibiotici sa ovih farmi, ali i iz domaćinstava, mogu u malim količinama dospjeti u vode – rijeke, jezera i tu djelovati kao faktor usmjeravanja evolucije bakterija. Međutim, veliki udio u problemu rezistencije na antibiotike imaju bolničke sredine.
Kontrola tifusa globalni problem
Postoje mogućnosti povećanja međunarodnog tereta trbušnog tifusa zbog urbanizacije i klimatskih promjena. „Osim toga, sve veća otpornost na liječenje antibioticima olakšava širenje tifusa kroz prenaseljenu populaciju u gradovima i neadekvatne i/ili poplavljene sustave vode i sanitarnih voda", kaže WHO.
Za spomenutu studiju iz Lancet Microbe, naučnici su između 2014. i 2019. godine sekvencirali genome iz 3.489 slučajeva S. typhi, bakterije koja uzrokuje trbušni tifus i ubija više od 100.000 ljudi godišnje. Podaci iz četiri države s visokim opterećenjem ovom bolešću - Bangladeša, Indije, Nepala i Pakistana – kombinovani su s analizom 4.169 sličnih uzoraka iz više od 70 zemalja u razdoblju od 113 godina, što je čini najvećom studijom te vrste.
Pokazalo se kako se broj sojeva koji mogu preživjeti makrolide i kinolone, dvije važne vrste antibiotika, naglo povećao i često se proširio na druge zemlje.
„Činjenica da su se sojevi S. typhi koji su otporni na antibiotike toliko proširili međunarodno također naglašava potrebu da se kontrola tifusa i otpornost na antibiotike gledaju kao globalni, a ne lokalni problem", rekao je Jason Andrews, naučnik sa Stanforda u izjavi za medije.
Iako Bosna i Hercegovina nije zemlja visokog rizika za tifus, premda je prije samo pedeset godina ovdje itekako bilo slučajeva, naročito u Drugom svjetskom ratu, ne treba zaboraviti to da postoje druge bakterije koje stiču otpornost na antibiotike. Takva je bakterija koja je čest uzročnik upale pluća, Klebsiella pneumoniae, zatim stafilokoki, poput meticilin-rezistentnog Staphylococcus aureus (MRSA, rezistentni zlatni staflokok) enterokokusi, bakterija koja uzrokuje tuberkulozu – Mycobacterium tuberculosae.
Svijet je povezaniji nego ikad prije i kao što smo vidjeli na primjerima virusnih oboljenja kakvi su COVID-19 i majmunske boginje, uzročnici bolesti, ne samo virusi nego i bakterije, šire se brzo i dolaze u druge zemlje. Antibiotici su posljednja linija odbrane od patogenih bakterija. Protiv nekih bolesti uzrokovanih bakterijama imamo vakcine, ka što su vakcine protiv HiB, tetanusa, difterije, nekih pneumokoka, pa i tifusa ali nemamo vakcine protiv niza drugih bakterijskih bolesti. Ukoliko se iscrpi potencijal antibitika, čovječanstvo se vraća u pre-antibiotsku eru kada su ljudi umirali od danas izlječivih bolesti.