Sutra Južni Sudan postaje najmladja samostalna država na svijetu. Nakon više od 20 godina gradjanskog rata, iza kojeg je uslijedilo pola desetljeća krhkog i nesigurnog mira, nova zemlja bukvalno kreće od samog početka.
Sudan je bio zemlja u kojoj su muslimani i kršćani usprkos svemu, do izbijanja gradjanskog rata, živjeli u kakvoj takvoj koegzistenciji. No sve je to sada završeno. Prije oko pet godina rat je okončan, potpisan je mirovni sporazum, i stvara se nova država. Izazovi koji stoje pred Južnim Sudanom su ogromni, ali je optimizam tamošnjeg naroda ogroman. U Jubi se osjeti radost kod naroda juga, koji je mnogo propatio. Ogromna je promjena , od nastojanja da se preživi trenutak, do dugoročnog planiranja. William Deng Deng je predsjedavajući Komisije vlade Južnog Sudana za razoružanje , demobilizaciju i reintegraciju:
Krećemo ni od čega, kako bismo izgradili novu zemlju. Počinjemo od nule.Ovo je ozbiljan izazov jer se mnoga obaviti puno zadataka u isto vrijeme. Prvo se mora uspostaviti državni aparat: bezbjednost, policija, vojska. Potom moramo početi uspostavljati diplomatske odnose s ostatkom svijeta. Treba izgraditi administraciju koja ne postoji.
Deng Deng je zadužen za trening i integraciju u društvo oko 150 hiljada boraca bivših pobunjeničkih grupa Južnog Sudana, okupljnih tada u Sudansku Narodnu oslobodilačku vojsku. To je težak zadatak. Mnogi bivši borci su neobrazovani i trebaju posao. Mir i stabilnost tek rodjene države su u pitanju. Joe Feeney, čelnik razvojnog programa UN-a za Južni Sudan, se slaže:
Najhitnije treba uspostaviti vladavinu zakona, bezbjednost, tako da majka može djecu poslati u školu, i potom otići na pijacu bez straha da će je neko napasti, a ako se to i dogodi, da ima policija i zakon koji će je zaštitit, da se može obratiti u policijsku stanicu, da ima sud gdje se napadaču može suditi.
Cameron Birge je čelnik Projekta Prehrane UN-a:
Bezbjednost je još uvijek najvažniji faktor. Kradja stoke je veliki problem u mnogim zajednicama, i sami smo se uvjerili putujući Južnim Sudanom. Ne radi se samo o kradji stoke, nego i nedostatku bezbjednosti na putevima: banditi, pljačkaši.. Još uvijek ima punot takvih stvari. To seljake spriječava da se bave zemljom kako treba.
Nedostatak dobrih cesti i druge infrastrukture doprinosi problemu. Južni Sudan ima samo oko 4 hiljade kilometara dobroga puta. Stoga malo prehrambenih proizvoda stiže tamo gdje treba.
Stoga je nedostatak osnovnih roba uobičajen problem. Medjunarodni donatori su obezbijedili pomoć za zajednice pod opsadom tijekom gradjanskog rata. Medjutim, vlada sada pokušava da se riješi te ovisnosti.
Beda Machar Deng je zamjenik ministra poljoprovrede:
Ovisnost o pomoći u hrani još uvijek postoji. Vlada čini sve što može kako bi našla alternativu tome, ali postoji period tranzicije, prijelaska sa pomoći na rehabilitaciju i razvoj.
Usprkos svim izazovima, medju mnogima u Južnoj Sudanu ima puno optimizma, kojeg oslikava i gospodin Deng Deng:
Narod juga Sudana je vrlo otporan, treba im pomoć sada, medjutim, uz medjunarodnu poedršku možemo prevazići svaku prepreku. Nema zemlje na svijetu bez problema. Tako i mi, ali nije sve crno.
U mjesecima i godinama koje predstoje, narod Južnog Sudana će trebati puno te otpornosti i snage.
U medjuvremenu je saopćenoda će najmladja zemlja na svijetu, Južni Sudan, imati podršku mirvnih snaga UN-a.Vijeće Sigurnosti je jednoglasno usvojilo u toku dana odluku da se i do 7 hiljada mirovnjaka rasporedi u Južnom Sudanu, kao i 900 pripadnika medjunarodne policije. Očekuje se da će na sutrašnjoj velikoj ceremoniji u Jubi, budućem glavnom gradu Južnog Sudana, biti i generalnui tajnik UNa Ban Ki moon, , najmanje 30 čelnika afričkih i drugih država, a medju njima i predsjednik Sudana Omar el Bashir.
Iako je Južni Sudan već priznata država od strane vlade u Khartoumu, zasigurno je da razvod, kao niti jedan razvod, neće biti lak, ili barem bez puno teških emocija.
Većina južnjaka koji godinama žive na sjeveru Sudana, ili u glavnom gradu Khartoumu, gubi od sutra državljanstvo Sudana. Većina njih se želi vratiti na jug, ali ima ljudi , južnjaka, koji kažu da se ne bi selili gdje žive godinama, a neki i generacijama, kada bi imali dobar život. Južni Sudanci na sjeveru su izuzetno siromašni, i može se samo zamisliti kako je biti najsiromašniji dio stanovništva u zemlji koja je inače vrlo siromašna.
Na jugu Sudana nema arapskog sjevernog stanovništva u onolikom broju koliko je južnjaka živjelo na sjeveru zemlje.Južnjaci su dolazili na sjever u potrazi za poslom, i uglavnom tretirani kao niža klasa. Medjutim, na jugu ima arapskog sudanskog stanovništva od kojih su neki već protjerani na sjever, i oduzeta im je zemlja na kojoj odvajkada žive i bave se poljoprivredom. Oni , ti seljaci koji zasigurno , kao u svakom ratu, su najmanje krivi za ono što se desilo, sada odlaze u neizvjesnost, bez igdje ičega, i sigurno bez puno nade da će ih sjever primiti raširenih ruku, gdje je puno ljudi ionako bez posla.
Osim toga, Jug i Sjever još uvijek vode pregovore oko tačnih graničnih linija, i što je teže pitanje, oko prihoda od prodaje nafte, kojoj je bogat jug. Treba reći da čak postoji i jedan džep na sjeveru, Južni Kordofan, gdje se sudanska vojska još uvijek bori s pro južnim elementima.
Ljudi su svugdje tek ljudi, pa se vjerovatno razbijaju i neka prijateljstva.Takvih
tužnih priča rijetko koja zemlja da nije iskusila, pogotovo u ratovima. Takva je priča i vodje prijatelja muzičara, jedan sa sjevera, i jedan sa juga, koji godinama sviraju zajedno čuvajući staru sudansku muziku na tradicionalnim instrumentima, a koji će se sada morati rastati zauvijek:
U kulturnom centru Khartoumu , Umjetnički band, kao se oni nazivaju, izvodi pjesme i plesove , okruženi brojnim primjercima drevnih sudanskih instrumenata. Grupa ima sjedište na sjeveru Sudana, u glavnom gradu, ali je njeno postojanje, iako je izuzetno popularna, došlo u pitanje.
Vodeći pjevač Dafallah El Haj je sa sjevera, a plesačica i vokalist Intisar Badr Adeen je južnjakinja. Nakon što su zajedno godinama, duo se razdavaja kada i do skora im zajednička domovina. Intisar se planira vratiti na jug i pokušati izgraditi novi život tamo, odakle je njena obitelj, i okoristiti se možda novim šansama koje se pružaju mladoj državi. Njen kolega, El haj, kaže da će jug i sjever, usprkos razvodu, ostati ovisni jedan o drugome, jer ih vežu zajednička povijesne veze, dogadjaji, i kultura.
Mogu razdvojiti zemlju, povući nove granice, ali kulturu na silu ne mogu rastaviti. Na primjer, od 52 stara tradicionalna muzička instrumnta Sudana, 24 ih je sa Juga., kaže El haj
No Intisar kaže da je došlo vrijeme da se ide kući, pa iako se raduje slobodi na jugu, i možda boljem životu, dodaje da će napuštanje Khartouma biti najteži do sada trenutak u njenom životu.
Godinama radimo zajedno, i sada se sve tužno završava. Ovo me razdvaja od mojih dugogodišnjih prijatelja, kaže ona.
I zasigurno, nije jedina u ovoj ogromnoj zemlji koja se cijepa na dvoje nakon stoljeća zajedničkog življenja.