Na Twitteru postoji @MeTooSTEM, račun posvećen zagovaranju ukidanja seksizma u akademskim i naučnim institucijama, zamišljen ujedino i kao podrška „zviždačima“ koji skreću pažnju na uznemiravanje i seksizam u području nauke i tehnologije. Osnivačica inicijative je Dr BethAnn McLaughlin, neuronaučnica, koja se danas potpuno posvetila aktivizmu i borbi protiv seksualnog uznemiravanja u oblasti nauke, tehnologije, inženerstva i matematike (STEM). Na ovom nalogu se često objavljuju i svjedočenja i priče žena koje se prošle uznemiravanja.
Nekako smo skloni područje nauke smatrati nečim što je veoma humano, a naučnike ljudima koji samo brinu o svojim eksperimentima. Nažalost, akademska zajednica i naučno-istraživačke institucije su itekako toksična atmosfera i cijeli sistem zapravo pogoduje seksizmu. Sistem je izgrađen na hijerarhiji i novajlije su često izložene mobingu i iskorištavanju. Sjetimo se nekih scena koje smo mogli zapaziti u toku studija – asistenti i asistentice seniora koji moraju kuhati i donositi kafe. Kao najgori oblik zlostavljanja svakako je uznemiravanje po osnovu roda i spola, ponekad prisutno čak i na samim predavanjima i vježbama.
No, toksični uslovi unutar akademske zajednice i institucija vezanih za STEM oblast nisu samo bolest naše sredine, nego su prisutni i širom svijeta. Mlađi saradnici, bez obzira na spol i rod, ponekad su izloženi verbalnom zlostavljanju i pasivno-agresivnom ponašanju, a u medijima su zabilježeni i slučajevi napastvovanja.
Nedavni skandal na Massachusetts Institute of Technology - MIT, kada su zviždači objavili kako je Jeffrey Epstein izdašno finansirao MIT-jev Media Lab iznio je na vidjelo još neke prljave akademske detalje. Jedna od Epsteinovih žrtvi, Virginia Guiffre, 2016. je izjavila kako je sa 17 godina bila prisiljena na odnos sa Marvinom Minskym, „ocem umjetne inteligencije“.
Međutim, pored ovih i sličnih slučajeva napastvovanja i prijestupa unutar akademske zajednice, postoji i čitav niz iznijansiranih oblika maltretiranja i zlostavljanja, sa kojima se mladi asistenti, studenti i uposlenici uopšte sreću, ali ih ponekad ne mogu prepoznati kao vrstu nasilja.
Novajlije su u akademskoj zajednici možda više nego igdje drugo izloženi praktično potpunoj ovisnosti od nadređenih seniora i profesora. U našoj zemlji i regionu, ta ovisnost je uslovljena malim brojem naučno-istraživačkih institucija, što ne ostavlja alternativu premještanja na neki drugi univerzitet, institut ili laboratoriju. U svijetu, problem je visoka specijaliziranost nekih instituta, odsjeka i laboratorija jer, ako ako ste upali baš u neku određenu grupu, to je vjerovatno stoga što se želite baviti baš tom oblašću. U slučaju zlostavljanja, alternativa je napuštanje akademske karijere, što se nažalost, dešava mnogim ženama u STEM oblasti.
U publikaciji iz 2018. godine koju je objavila američka Nacionalna akademija nauka, inženjerstva i medicine (National Academies of Sciences, Engineering, and Medicine – NASEM), pod naslovom „Sexual Harassment of Women“, istaknuto je da , kako sve više žena bira karijere u STEM oblasti, uznemiravanje ovakvog tipa predstavlja jednu od barijera za žene. Neki od nalaza i zaključaka ove publikacije su:
-žene u STEM oblasti se suočavaju sa najvećom učestalošću seksualnog uznemiravanja nakon žena u vojsci
-oko 50% žena u nauci, 58% žena u akademskoj zajednici je izvijestilo o ovakvom iskustvu
-najizloženije su mlade, tek diplomirane žene
-oko 90% žena u STEM koje prijave slučajeve uznemiravanja i zlostavljanja iskusi svojevrsnu odmazdu prijestupnika
-oko 16% muškaraca je prijavilo neki oblik seksualnog uznemiravanja.
Postoji i nekoliko prijava koje optužuju žene, čak vrhunske naučnice, za uznemiravanje, mobing i malteretiranje juniora. Poznat je slučaj optužbi na račun Guinevere Kauffmann, astrofizičarke sa Max Planck instituta za astrofiziku u Njemačkoj. Kauffmann je, prema svjedočenjima, vrijeđala mlađe saradnike te imala i ksenofobne ekscese.
Seksualno uznemiravanje je termin koji podrazumijeva čitav spektar radnji, ponašanja i verbalnih iskaza koji čine da se neko osjeća neugodno, da se neko zastrašuje ili mu se prijeti po osnovu pripadnosti određenom rodu. STEM i akademska zajednica su u naročito osjetljivom položaju, jer iako je nemali broj žena u njoj, one često nisu na rukovodećim pozicijama. Čak se dešava i mizoginija i neprijateljstvo prema mladim ženama od strane žena na rukovodećim položajima. Jednostavno, kao da se računa na to da će jedna osoba istrpiti sve samo da bi ostala u naučno-istraživačkom radu i napredovala akademskom ljestvicom. Nažalost, pritisku su obično izloženi najtalentovaniji i najbolji studenti i studentice, jer upravo su oni ti koji žele ići putem akademske karijere.
Ponekad, naučni eksperimenti traju danima ili duboko u noć, što ostavlja dosta vremena i prostora predatorima za uznemiravanja kada su institucije prazne. Ili se istraživanja provode na udaljenim područjima, kao što je to bilo u slučaju geologa Davida Marchanta, kojeg su dvije žene optužile za uznemiravanje prilikom ekspedicija na Antarktiku. Prema svjedočenjima, Marchant je ove žene nazivao pogrdnim degradirajućim imenima, a jednoj od njih je prijetio da će joj blokirati pristup sredstvima za istraživanje.
Terenski rad, potreban, primjerice u ekologiji, često žene i mlađe saradnike stavlja u ranjivi položaj.
Upravo to i jeste okvir u kojem se kreću zlostavljači – usmjeravanje verbalnog vrijeđanja i ucjenjivanja na podređene i ranjive te prijetnje blokiranjem akademske karijere na ovaj ili onaj način. U akademskoj zajednici postoji mnogo tačaka na kojim je moguće praktično upropastiti nečiju karijeru – recenzije za radove i knjige, koautorstvo, utjecaj na komisije koje donose odluke o akademskom napredovanju te ugrožavanje finansiranja naučnog rada. Zlostavljači se često i nalaze upravo na ovim odlučujućim pozicijama – u komisijama za odbrane doktorata, odborima i nastavno-naučnim vijećima. Radi se o ljudima koji imaju moć da stvore karijere i – da ih unište.
Također, problem naučne zajednice je i izoliranost, i mladi početnici se teže povezuju sa ljudima iz drugih sfera, što ima niz negativnih konsekvenci: ne umiju prepoznati uznemiravanje, misle da ništa ne mogu učiniti po tom pitanju ili nemaju dovoljno velik krug ljudi oko sebi kojim se mogu povjeriti, razgovarati o problemu te to često dovodi do osjećaja usamljenosti, tjeskobe i depresije.
Uznemiravanju i diskriminaciji su izložene i žene sa već formiranim karijerama, kako na poslu, kroz utišavanje ženskog glasa na sjednicama, zatim kroz smanjeno finansiranje njihovog istraživanja, tako i na konferencijama, koje neki vide kao priliku za „avanturu“ i aferu.
Sistemi kontrole i suzbijanja ovakvih situacija kod nas postoje tek na papiru, kao različiti etički komiteti i odbori, ali u stvarnosti situacija je da žrtve zapravo i ne prijavljuju prijestupnike i situacije kojima su bili izloženi, najviše zbog straha od gubitka pozicije, posla, odmazde i zbog stigme, a stigma, nažalost, vrlo često dolazi od kolegica i žena koje su više u hijerarhiji. U stvarnosti, dešava se da ovi slučajevi zapravo „ne postoje“. Sa druge strane, dosta žrtava zapravo i ne zna da se radilo o nedozvoljenim situacijama i verbalnim deliktima, jer nisu osposobljeni da ih prepoznaju, nego ih uzimaju kao „normu“ odnosno „to je tako“.
U SAD se pokušava suprotstaviti ovakvim slučajevima, kao i stigmatizaciji i osveti. Upravo je inicijativa #MeTooSTEM i prateći Twitter nalog, na čelu sa osnivačicom Dr BethAnn McLaughlin uspjela skrenuti pažnju na prestupnike. Na kraju je Američka asocijacija za napredak u nauci (eng. American Association for the Advancement of Science – AAAS) prestala davati priznanja osobama za koje se pokazalo da seksualno uznemiravaju.
McLaughlin je pošlo za rukom da pomoću Kongresa izvrši pritisak na tijela kao što su Nacionalni institut za zdravlje (eng. National Institute of Health - NIH) i Nacionalna fondacija za nauku (National Science Foundation - NSF) da osobe koje ne poštuju Title IX Obrazovnih amandmana iz 1972. ne dobijaju grantove i sredstva za putovanja i konferencije.
Title IX štiti od diskriminacije po osnovu spola u obrazovnim programima i aktivnosti koji se finansiraju iz Federalne finansijske pomoći. Nažalost, osobe zadužene za provođenje ovog amandmana ponekad imaju tendenciju ućutkivanja zviždača ili re-viktimiziraju osobe koje su prijavljile zlostavljenje.
Nažalost, ni u daleko uređenijim sistemima SAD i EU, ovaj problem nije riješen. Kod nas, još uvijek treba raditi na obrazovanju i podučavanju mladih koji ulaze u karijeru iz oblasti nauke i tehnologije (i ne samo STEM karijera) kako bi mogli prepoznati ovakvo uznemiravanje ili kako bi im se osvijestilo da je ovo neugodno i nepristojno uraditi nekome drugom. U institucijama nemamo savjetnike za ovakve situacije, a studentska udruženja se uglavnom ne bave ovim problemom. Slučajevi ostaju zataškani, i žrtve ne pričaju o tome, dok se prestupnici nagrađuju.