Nasuprot idealističkim očekivanjima krajem osamdesetih da će internet pomoći u prevazilaženju dotadašnjih političkih, etničkih i drugih podjela i granica u svijetu, svjedoci smo sve tvrđih ograničenja pa i podizanja "digitalnih zidova" koji su neprobojni kao nekada stvarni "berlinski" ili "kineski" zid, odnosno spuštanja "gvozdene digitalne zavjese", kao nekadašnje stvarne između Sovjetskog Saveza i Zapada.
Dakle, za razliku od prvobitne ideje o internetu kao "univerzalan(osti) bez totaliteta" (Pierre Levy), kojim se brišu granice prostora i vremena, kao nikada u dosadašnjoj istoriji, svjedoci smo "balkanizacije" ove "mreže svih mreža", kako je još nazivaju. "Digitalnu demokratiju" sve više ugrožava "digitalni autoritarizam".
S druge strane, umjesto pospješivanja saradnje među državama, internet je sve učestalije sredstvo "digitalne subverzije" sa opasnošću da jednoga dana izbije i "cyber rat".
Posljednji primjer za to je usvajanje zakona u Rusiji koji omogućava vlastima da blokiraju internet stranice i kažnjavaju odgovorne za širenje "lažnih vijesti" i materijala koji se smatraju uvrijedljivim za državu ili javnost.
Predsjednik Vladimir Putin je ranije izjavljivao da je teško kontrolisati internet. Međutim, pošto se suočava sa padom popularnosti, kritičari smatraju da novim zakonima pokušava da stavi pod svoju kontrolu cyber prostor kako bi onemogućio djelovanje političkih protivnika, u trenutku kada postoje dokazi o obmanjujućim informacijama koje Rusija širi internetom.
Pod krinkom spriječavanja "ekstremističkih" materijala, na udaru su ne samo oni koji postavljaju (post) takve sadržaje već ih i "lajkuju" (like) ili "dijele", odnosno "šeruju" (share).
Pojedincima poput Dmirija Semjonova iz grada Čeboksari u centralnom dijelu zemlje se čak desilo da budu dva puta kažnjeni za isto djelo. Prvi put jer je podijelio "ekstremistički" sadržaj na društvenim mrežama. Drugi put je kažnjen po istoj optužbi da je "distribuirao ekstremistički materijal" zato što je objavio na svom nalogu vijest da je prethodno kažnjen za šerovanje "ekstremističkog" sadržaja.
U ovim zakonima nije precizirano šta se smatra "lažnim vijestima". To će biti prepušteno tužiocima i državnim regulatornim tijelima da utvrde, što, po riječima kritičara, podsjeća na sovjetsko vrijeme kada se išlo u zatvor zbog izrečenog mišljenja, tako da se na udaru mogu naći i satirični memovi jer oni koji dobro poznaju Vladimira Putina kažu da ne voli šale na njegov račun.
Opozicioni političar Vladimir Rižkov naglašava da će "to stvoriti mogućnosti za najširu moguću pristrasnost u primjeni zakona. Kao rezultat, povjerenje društva u vlasti će opadati, a javna atmosfera biti zatrovana".
Nikolaj Svanidze, novinar i član Ruske građanske komore, opisao je zakone kao "varvarske" koji će "zastrašiti novinare da slobodno govore i pišu".
Istovremeno, uredništvo lista "Vedomosti" saopštava da pomenuti akti mogu ugroziti online medije i blogove koji citiraju anonimne izvore kritične prema vlastima.
Međutim, portparol Kremlja Dmitrij Peskov opravdava usvajanje ovih zakona. "Ova sfera lažnih vijesti, uvreda i tako dalje, prilično je striktno uređena u mnogim zemljama, uključujući i evropske. Stoga je, naravno, neophodno da se to uradi i u našoj zemlji", navodi portparol Kremlja.
Nikolaj Uskov, urednik ruskog izdanja magazina Forbs, kaže da se Kremlj očito priprema na situaciju u kojoj će rasti nezadovoljstvo javnosti što će se odraziti povećanjem sadržaja na društvenim mrežama.
"Ne mislim da će ove mjere spasiti državu, jer će talas gnjeva pomesti sva ograničenja", dodaje Uskov.
Pad popularnosti Putina
Mnogi smatraju da je cilj ovih zakona da onemoguće javnu kritiku s obzirom da zbog višegodišnje ekonomske stagnacije pada rejting Kremlja.
Po prvi put od aneksije Krima 2014, veći je broj građana Rusije koji smatraju da zemlja ide u pogrešnom pravcu od onih koji misle da je na dobrom putu.
I samom Putinu je opala popularnost za 20 odsto u odnosu na 2015, kada je njegovu politiku podržavalo 86 procenata građana.
Poruka baleta 'Labudovo jezero'
Kada su građani Sovjetskog Saveza uključili svoje TV prijemnike 19 avgusta 1991, shvatili su da je vanredna situacija, jer je na svakom kanalu puštana samo klasična muzika ili balet "Labudovo jezero" Petra Iljiča Čajkovskog. Naime, nekoliko sati prije toga pučisti su pritvorili sovjetskog lidera Mihaila Gorbačova. Kako se raspadao Sovjetski Savez, najžešće ulične borbe su vođene oko televizijskih predajnika. "Da bi ste zauzeli Kremlj, morate zauzeti televiziju", govorio je jedan od Gorbačovljevih saradnika, podsjeća britanski "Ikonomist" (The Economist).
Vladimir Putin je to shvatio. Počeo je svoju vladavinu 2000. uspostavljajući monopol nad televizijom, koja je bila glavni izvor informacija u zemlji. To mu je u velikoj mjeri pomoglo da kod građana stvori iluziju stabilnosti i podstakne entuzijazam za mnogo ofanzivniju spoljnu politiku i vojne intervencije. Međutim, najpouzdanija propagandna poluga gubi svoj uticaj.
Analitičari su dugo opisivali rusku politiku kao bitku između televizije i frižidera (odnosno između propagande i ekonomskog stanja), naročito ako se on isprazni, kako je rekao Igor Sutjagin, nekadašnji načelnik odjeljenja za vojno-tehnička pitanja na Institutu za američke i kanadske studije pri Akademiji nauka Rusije za RSE 2015. godine.
Međutim, internet sada postaje važan faktor.
Prema istraživanju nezavisnog centra "Levada", povjerenje građana Rusije u televiziju je dramatično palo – sa oko 80 odsto 2009. godine na ispod 50 procenata sada. U međuvremenu, tri puta je uvećan broj onih koji vjeruju informacijama sa interneta, odnosno oko četvrtina stanovništva Rusije. Stariji ljudi još uvek se uglavnom informišu preko televizije, a mladi preko interneta.
Naročito YouTube narušava državni monopol nad televizijom. Naime, 82 odsto mladih između 18 i 24 godine gleda videa na ovoj platformi, dok "Kanal jedan", ključna TV mreža, prati 83 odsto pripadnika iste starosne grupe. Štaviše, vlogeri su pretekli po gledanosti pojedine voditelje na televiziji. Tako video snimci Jurija Duda, koji intervjuiše političare i selebritije, dostižu gledanost između 10 i 20 miliona na YT, mnogo više nego bilo koji informativni program na televiziji.
Aleksej Navaljni, jedan od lidera opozicije, ima dva kanala na YouTubeu sa 2,5 miliona registrovanih pratilaca. Njegov nedeljni vebkast gleda skoro million ljudi, dok centralnu informativnu emisiju TV "Kanal jedan" prati između tri i četiri miliona građana.
Kremlj na sve moguće načine pokušava da kontroliše internet. "Vlast nastoji da iznađe puteve kako da internet pretvori u televiziju", ističe Gregorij Asmolov, ekspert na Kings koledžu u Londonu. To, po njegovim riječima, iziskuje ne samo striktnu zakonsku regulativu, već i kontrolu fizičke infrastrukture i dominaciju u pripremi sadržaja.
Za kontrolu interneta nisu dovoljni zakoni
Takođe, za kontrolu interneta potrebno je mnogo više nego usvajanje nekoliko zakona. Za razliku od Kine, gdje je vladajuća partija napravila "veliki zaštitni zid" (Great Firewall), internet u Rusiji je bio slobodan i kada je riječ o sadržaju, ali i infrastrukturi sa nekoliko stotina privatnih provajdera. Početkom 2000-ih bio je slabašna alternativa televiziji pod dominacijom države, pa mu Kremlj nije pridavao veliku pažnju, odnosno nije doživljavao kao opasnost. U to vrijeme, Putin je bio protiv regulisanja i kontrole interneta.
Međutim, krajem prve decenije 21 vijeka, online aktivnosti su se sve više preplitale sa zbivanjima u stvarnom svijetu. Tako je u vrijeme masovnih požara u Rusiji 2010, na hiljade volontera koristilo snimke sa terena u cilju mobilizacije kako bi se reagovalo na krizu. Asmolov smatra da je to objelodanjivanje nedostataka vlada u reagovanju na pomenuti problem ojačalo uvjerenje kod običnih ljudi da imaju uticaja na situaciju, prenosi "Ikonomist".
Godinu dana kasnije, kada je Kremlj pokušao da manipuliše na parlamentarnim izborima, websiteovi, kao što je "Glas" (Golos), su aktivirali hiljade volontera koji su kao posmatrači snimali masovno kršenje izborne procedure. Nakon uličnih protesta, Putin se obrušio na opoziciju i online i offline, uvođenje novih restriktivnih mjera i kažnjavanjem aktivista.
On je 2014. proglasio internet "CIA projektom" i zahtijevao da ruske online kompanije vrate svoje servere u zemlju. Kremlj je aktivirao grupu "cyber čuvara" da tragaju za zabranjenim sadržajem, nastojeći da neutrališe nezavisne volonterske sajtove zamijenjujući ih sopstvenim, koji su predstavljeni kao alternativni. U tom kontekstu, angažovana je armija "trolova" koja je preplavila socijalne mreže sa podrugljivim i zapaljivim porukama.
Zastrašivanje internet provajdera
Vlasti su izvršile pritisak na Pavela Durova, jednog od osnivača VKontakte, domaće društvene mreže, da otkrije obavještajnoj agenciji (FSB) informacije o korisnicima.
Kada je to odbio, primorali su ga da proda firmu Ališeru Usmanovu, Kremlju lojalnom oligarhu i vlasniku Mail.ru, velikoj internet kompaniji.
Usmanov je bez ustezanja predao tražene podatke, što je dovelo do hapšenja aktivista. Prema informacijama Agore, nevladine organizacije za zaštitu ljudskih prava, ruski tužioci su podnijeli 1295 krivičnih prijava, od čega je 143 lica osuđeno od 2015.
Prošle godine je državni regulator blokirao rad aplikacije Telegram, jer je odbila da omogući bezbjednosnoj službi FSB pristup kodiranim porukama i informacijama o njegovim korisnicima.
Ruske vlasti su pravdale tu borbom protiv ekstremizma i terorizma.
U nastojanju da izbjegne zabranu, Telegram je prebacio svoje podatke na Googleove i Amazonove servere. Ruske vlasti su reagovale na taj potez zabranom IP adresa koje pripadaju ovim dvama internet gigantima.
To je ugrozilo mnoge usluge, uključujući rezervacije u hotelima i avionskom saobraćaju.
Telegram je osnovan 2013. i privukao je više od 200 miliona korisnika širom svijeta
Prethodno je 2017. Kremlj zabranio korištenje internet proksi (posrednih) servisa - uključujući virtualne privatne mreže (virtual private networks - VPN) - i anonimnu upotrebu servisa za instant poruke.
Po riječima Andreja Soldatova, autora knjige "Crveni web", cilj ovakvih poteza Kremlja je da zastraši velike provajdere i tako ih privoli da sarađuju. U posljednje dvije godine naglo je povećan broj zahtjeva vlasti provajderima da uklone ili blokiraju određeni sadržaj.
Ta taktika daje djelimične rezultate. Tako je Google naveo u izvještaju da je u 78 odsto slučajeva izašao u susret zahtjevima ruskih vlasti da se ukloni ili blokira neki sadržaj u prvoj polovini 2018.
Pokoravanje moralno upitnim zahtjevima vlada, kao što je ruska, prijeti da ugrozi reputaciju globalnih internet provajdera. Primjer za to je kada je Yahoo objelodanio podatke vlastima u Pekingu o svojim korisnicima zarad odobrenja da posluje na velikom kineskom tržištu. Google i Facebook su za sada odbili zahtjeve zvanične Moskve da objelodane identitet svojih korisnika.
Čelnik Facebooka Mark Cukerberg je izjavio da njegova kompanije neće skladištiti osjetljive podatke "u zemljama sa problematičnim poštovanjem ljudskih prava".
Očito da današnje internet kompanije treba da se postaraju kako da cyjber prostor ostane sredstvo za jačanje demokratije, a ne njeno demontiranje.
Skupi digitalni suverenitet
U posljednje vrijeme vlast je promijenila taktiku, pa umjesto progona korisnika pokušava da uspostavi veću kontrolu nad provajderima online sadržaja.
Prema novom zakonodavstvu o "digitalnoj suverenosti" biće obavezni da postave opremu za nadgledanje kojom će moći da se operiše iz jednog kontrolnog centra. To će državi omogućiti da filtrira saobraćaj na internetu, izoluje regione ili da u potpunosti blokira dotok sadržaja sa globalnog weba. Kremlj je pokazao da je u stanju da odsiječe pojedine regione od interneta tokom nedavnih protesta u Ingušetiji.
Predviđa se stvaranje domaćeg Sistema imena domena (Domain Name System). Pristalice prijedloga zakona o "suverenom internetu" kažu da će njime ono što nazivaju ruskim segment interneta - poznat kao runet - biti nezavisniji. Vlast tvrdi da je to potrebno da bi se Rusija sačuvala od potencijalnih cyjber napada. Dalje se navodi da je jedan od razloga za usvajanje ovih zakona "agresivni karakter" američke strategije o cyjber bezbjednosti objavljene u septembru prošle godine u kojoj je, kako ističe zvanična Moskva, "Rusija direktno i bez dokaza optužena za cyjber napade".
Mediji su objavili sredinom februara da Kremlj planira privremeno isključenje Rusije sa globalnog interneta u nekom trenutku prije 1. aprila da bi testirala svoju odbranu od cyber napada.
Zakon predviđa da ruta ruskog saobraćaja na webu i podaci prolaze kroz kontrolu državnih vlasti. Istovremeno, predlaže se izgradnja nacionalnog sitema za domene koja bi omogućila funkcionisanje interneta čak i ukoliko bi Rusija bila odsječena od globalne online mreže.
To bi iziskivalo instaliranje specijalne opreme da bi se lakše blokirali siteovi koje vlada zabrani.
Međutim, Sergej Ivanov, poslanik opozicione Liberalno-demokratske partije, sumnjičav je da je Rusija u stanju da instalira opremu predviđenu ovim zakonima, rekavši prema pisanju pojedinih domaćih medija: "Rusija ne proizvodi bilo kakav hardver za IT tehnologije, jedino kablove, kojima je bolje da se neki ljudi sami objese".
Ruski ekspert Grigoij Paščenko smatra da će za pokretanje "suverenog interneta" biti potrebne decenije.
"Sigurni smo da je suvereni internet moguć, ali to će biti dug i skup proces", ističe Paščenko.
I Tanja (Tanya) Lokot, profesorka Univerziteta u Dablinu, kazala je za RSE da je tehnički moguće da se Rusija isključi sa globalnog interneta tačnije iz DNS sistema, ali da to traži velike pripreme i sredstva.
Kopiranje kineskog "velikog zaštitnog zida" može biti skopčano sa teškoćama po zvaničnu Moskvu, smatra Andrej Soldatov. Po njegovim riječima, Rusija je mnogo više integrisana u globalnu strukturu interneta: njene najveće kompanije, poput Jandeksa (Yandex), imaju servere u inostranstvu. Istovremeno, svjetski giganti, kao što je Google, imaju servere u Rusiji. Što je još važnije, građani Rusije imaju sve veću naviku da koriste siteove kao što su YouTube, koji je veliki provajder zabave za djecu.
Zabrana YouTubea i Googlea je tehnički moguća, ali može biti i politički eksplozivna.
Ugledanje na kineski model
Predsjednik SAD Bil Klinton je izjavio 2000. godine da će se "sloboda širiti mobilnim telefonom i modemom", uprkos, kako je rekao, naporima zemalja poput Kine da spriječe prijenos informacija. Međutim, on je istakao da je to pokušaj da se "prikuca žele na zid".
Međutim, skoro dvije decenije kasnije ovu Klintonovu metaforu pobornici slobode interneta pominju kao crni humor, imajući u vidu da Kina nastavlja da dograđuje "veliki zaštitni zid", kao najsofisticiraniji sistem za kontrolu i nadgledanje cyber prostora na svijetu.
Sandej Jokubaitis (Sunday Yokubaitis), izvršni direktor VPN kompanije "Golden Frog", kazao je za CNN da su sve učestalije blokade njenih usluga u Kini: "Ranije se to dešavalo u prosjeku svakih šest sedmica, sada to čine više puta na dan".
Džejms Grifits (James Griffiths), autor knjige "Veliki kineski zaštitni zid: kako graditi i kontrolisati alternativnu verziju interneta" (The Great Firewall of China: How to Build and Control an Alternative Version of the Internet), navodi da Peking izvozi svoj model, tako što njegovi cenzori rade sa svojim istomišljenicima u Rusiji, Ugandi i mnoštvu drugih zemalja razvijajući mehanizme kontrole i gušenja online disidentstva.
Zbog toga je "Fridom haus" (Freedom House) konstatovao u svom izvještaju 2018. godine da "sloboda na internetu opada posljednjih osam godina".
"Kohorte zemalja se kreću ka digitalnom autoritarizmu prihvatajući kineski model ekstenzivne cenzure i automatizovanih sistema nadzora", navodi ova organizacija sa sedištem u Vašingtonu.
Autoritarne vlasti koriste kovanicu "lažne vijesti" i razne skandale u kojima su kompromitovani podaci o privatnosti korisnika, kao izgovor da se približe kineskom modelu interneta. Tako se navodi primjer Egipta i Irana koji su pooštrili medijske zakone u cilju pritiska na disidente, koji nerijetko završavaju u zatvoru, i, istovremeno, blokiraju strane društvene mreže i online servise.
Kina smatra da nacionalna vlada ima suvereno pravo da kontroliše internet unutar svojih granica, a to uključuje i rad stranih kompanija i građane koji se nađu na njenoj teritoriji.
"Freedom House" navodi da zvanični Peking preduzima mjere u cilju "propagiranja svog modela u inostranstvu" tako što obučava strane zvaničnike, obezbijeđuje tehnologiju za cenzurisanje i nadzor, te vrši pritisak na međunarodne kompanije da se pridržavaju kineskih standarda čak i kada djeluju van njenje teritorije.
"Ovi trendovi predstavljaju egzistencijalnu prijetnju budućnosti otvorenog interneta i izgledima za jačanje demokratije širom svijeta", navodi ova organizacija, dodajući da je 57 zemalja – od evropskih demokratija do centralnoazijskih autokratija – kupilo kinesku telekomunikacionu opremu (uključujući spor oko Huaweija), zatim tehnologije za nadzor ili su ugostile cenzore iz Pekinga i operativce za propagandu.
Riječ je o doktrini "cyber suvereniteta", čiji je promoter predsjednik Kine Si Đingping.
Balkanizacija interneta
Početkom marta je obilježena 30-a godišnjica otkako je Tim Berners Li (Lee) lansirao ideju o stvaranju globalne mreže (world wide web – WWW). Po njegovim riječima, internet je danas postao javni trg, biblioteka, ljekarska ordinacija, dizajnerski studio, kancelarija, bioskop, banka – i još mnogo toga.
Internet je transformisao svijet na način koji se može uporediti sa pojavom Gutenbergove štampane mašine.
To je podstaklo vjerovanje da sa tehnološkim napretkom dolazi i novo doba demokratskih komunikacija, jer će biti otklonjeni vladini i korporativni filteri koji su nezaobilazni dio tradicionalnih masovnih medija.
Na to se nadovezuje i koncept "umreženog društva" koje nema "centar" već "priključke" (nodes), kao i ideja "virtuelne geografije" u kojoj je kultura, kao svakodnevni život, uvećana globalnim komunikacionim vektorima, tako da, kako ističe Vork Mekenzi (Wark McKenzie), "više nemamo korjene već antene - više nemamo porijeklo već terminale" (aerials).
U istom tonu Tomas Fridman (Thomas Friedman) pisao 2000. da zajedničke snage globalizacije i interneta "djeluju nalik kliještima za krcanje oraha u otvaranju (zatvorenih) društava".
Istovremeno, Li upozorava da "sa svakom novom karakteristikom, novim websiteom, raste podjela između onih koji su online i oni koji nisu", imajući u vidu da pola planete još nema pristup internetu.
Mada je internet pružio mogućnost margizalizovanim grupama da se čuje njihov glas, istovremeno tu platformu koriste i oni koji siju mržnju i netrpeljivost, koji su često najaktivniji u cyber prostoru.
Pojedini autori, poput Jevgenija Morozova, upozoravaju da fetišizacija interneta vodi novom tehnološkom determinizmu ili "solucionizmu", te da taj cyber optimizam često počiva na namjerno pogrešnom shvatanju događaja iz vremena Hladnog rata, odnosno efikasnosti strategija kao što je prokrijumčarenje fotokopirnica i faks mašina preko "gvozdene zavjese" u zemlje socijalističkog lagera ili emitovanje programa Radija Slobodna Evropa.
"Gledajući na to kroz prizmu Hladnog rata, oni pridaju internetu skoro magična svojstva; za njih je to krajnje sredstvo koje će pomoći Zapadu da konačno pobijedi svoje autoritarne takmace. Drugim riječima, pustite ih da tvituju i oni će tako tvitovati svoj put ka slobodi. Po ovoj logici, autoritarizam će postati neodrživ kada se uklone barijere za slobodni protok informacija. Ako Sovjetski Savez nije mogao da zaustavi vod pamfletista, kako Kina može da 'preživi' armiju blogera?", ističe Morozov, koji sebe naziva i "digitalnim heretikom".
Jedan od paradoksa vremena u kome živimo je da su internet i potom društvene mreže - koji su na svojim počecima slavljeni kao "carstvo slobode" u borbi protiv raznih vrsta kontrole i monopola - sada postali izvor monopola i najrazličitijih vidova kontrole, koji nisu bili mogući u prošlosti, a kojih građani, što je najpogubnije, često nisu ni svjesni.
Razbijanje monitora čekićem
Prva ruska internet konekcija je instalirana 1989. godine na nuklearnom institutu Kurčatov, čiji su naučnici željeli da uspostave bliskije veze sa Zapadom, nazvavši mrežu "demos". Sada se vlast pod plaštom zaštite borbe protiv ekstremizma obrušava na kritičare iz redova "demosa".
Međutim, kako piše "Ikonomist", potpuna primjena pomenutih zakona može ličiti na razbijanje monitora sa čekićem. "Kremlj će imati u rukama prekidač za isključenje interneta ukoliko izbije politička kriza, ali će raspolagati sa minimalnim mogućnostima da spriječi takvu krizu."
To znači da bi prekid rada interneta u cilju spriječavanja širenja poruke demonstranata, bila, zapravo, najmoćnija poruka, ocjenjuje britanski list, jer pomenute 1991. godine skoro niko nije imao internet u Rusiji (kao ni u svijetu), ali su svi znali da je zemlja u previranju zato što su na televiziji mogli da gledaju samo balet "Labudovo jezero".