Prvi heroji svemirskih letova: životinje u svemiru

Ham, a chimpanzee, is shown on deck of ship after being pulled out of water following his space flight on Jan. 31, 1961. The first U.S. suborbital flight, an animal experiment, carrying Ham in a mercury capsule to an altitude of 155 miles, with parachute splashdown 420 miles down

Pustolovina zvana „ljudi u svemiru“ je skupa, iscrpljujuća i opasna.

U prvim decenijama istraživanja svemira, naučnici nisu znali kako bi ova putovanja djelovala na ljudski organizam i da li je to fiziološki uopšte moguće. Dejstvo velike visine, postojanje kosmičkog zračenja, bestežinsko stanje – sve su to faktori koji djeluju na organizam i bilo je prerizično slati ljude u takve misije bez dovoljno podataka. Zbog toga je bilo potrebno prvo poslati neka druga živa bića u svemir i vidjeti kako njihov organizam reaguje na to. Pustolovina čovjeka u tom beskraju ne bi bila moguća bez nekih harizmatičnih – i manje harizmatičnih stvorenja.

Istorija ove priče počela je mnogo prije nego što su ljudi uopšte znali da će letovi u svemir biti mogući. Te davne 1783. godine braća Joseph-Michel Montgolfier i Jacques-Étienne Montgolfier su htjeli ispitati da li životinje koje žive na tlu mogu preživjeti letove u vazdušnim balonima. Tako su u balon smjetili ovcu, patku i pijevca. Zanimljiv je razlog što su baš ove životinje odabrane za ovaj aeronautički eksperiment. Kralj Francuske, Luj XVI, predlagao je da zatvorenici budu poslani u balon, ali su braća Montgolfier ipak odabrala životinje.

Ovca je odabrana jer je sisar i možda najbliža po fiziologiji čovjeku, patka je bila kontrolna životinja s obzirom da leti na određenim visinama iznad tla, a pijetao kao ptica fiziologije slične patki, ali koja ne leti. Inače, ovca je nazvana Montauciel tj. „Penje-se-prema-nebu“. Demonstracija je održana u području Versaillesa, 19. septembra 1783. u prisustvu samog kralja i Marie Antoinette. Pitate se što se dogodilo sa ovcom, patkom i pijetlom? Vratili su se živi i zdravi, nakon proputovanih 3km i boravka na visini od oko 460 m.

Prve životinje koje su poslane u svemir bile su, većini nas neugledne, ali naučnicima veoma drage vinske mušice. Ovi mali insekti su postali omiljen model za genetička istraživanja, naročito mutacija, a pomogle su genetičaru Thomasu Huntu Morganu da otkrije neke zbilja važne stvari kao što je spolno vezano nasljeđivanje. Naime, ove mušice se brzo razmnožavaju te se pomoću njih mogao pratiti utjecaj kosmičkog zračenja na nasljedni materijal.

I tako, 20. februara 1947. vinske mušice su lansirane iz Novog Meksika u zarobljenoj nacističkoj raketi V-2 do „ruba svemira“. Iz rakete su izbačene i padobranom vraćene na Zemlju. Ispostavilo se da su preživjele i to je dalo podstreka za slanje organizama koji imaju nama sličniju fiziologiju u svemir.

Logičan izbor eksperimentalne životinje su bili majmunčići i to vrste rezus makak. Nažalost, ovi majmuni nisu imali puno sreće – oko dvije trećine makaka slanih u svemir u periodu 1940. - 1950. nije preživjelo. U raketama su se događali kvarovi ili su životinje stradale prilikom slijetanja. Albert II je prvi makaki majmun koji je dospio u svemir, prije 70 godina, 14. juna 1949. godine, nakon neuspjeha misije sa majmunčićem Albertom I. Ipak, Albert II nije preživio povratak na Zemlju: poginuo je u udaru prilikom slijetanja. Dostigao je visinu od 134 km, što nije malo. Poslije ovog majmuna, još nekoliko „Alberta“ je probno slano u svemir., a većina ih je stradala, uglavnom zbog tehničkih problema sa letjelicama, a ne zbog izmijenjenih uslova života. Ove životinje su imale monitore koji su pratili njihove funkcije, i instrumenti nisu pokazali abnormalnosti.

Nakon ovih eksperimenata, SAD kreću sa eksperimentima na nešto manjim životinjama – laboratorijskim miševima, koji ne samo što su jeftiniji, nego su i dostupnije nego makaki. Ipak, prvi let miševa, iz 1950. godine, bio je omaž jadnim makakijima – nazvan je Albert V. Međutim, ni miševi nisu preživjeli let jer je došlo do kvara na sistemu padobrana koji ih je trebao vratiti natrag na Zemlju. Ipak, eksperimenti sa miševima su nastavljeni, a nakon toga su opet nastavljeni i eksperimenti sa majmunima, no nešto uspješnije.

20. septembra 1951. majmun Yorick i 11 miševa su preživjeli let raketom Aerobee. Yorick je postao medijska zvijezda kao prvi majmun koji je preživio svemirski let. 22. maja 1952., dva filipinska majmuna, Pat i Mike, bili su stavljeni u Aerobee, i to u različitim položajima: Pat je stavljena u sjedeći položaj, a Mike je bio uspravan. Naučnike je zanimalo kako položaj tijela utječe na preživljavanje pri ovakvim letovima.

Na istom letu su bila i dva bijela miša, Mildred i Albert. Nalazili su se u jednoj vrsti rotirajućeg bubnja gdje su mogli "plutati" za vrijeme bestežinskog stanja. Ove životnje su vraćene žive na Zemlju: Pat je uginula otprilike dvije godine kasnije, usljed uzroka koji nisu bili povezani sa letom, dok je Mike uginuo 1967. u Nacionalnom zoološkom parku u Washingtonu.

U Sovjetskom savezu su pomno pratili letove Aerobee i V-2 raketa. Politička situacija i atmosfera Hladnog rata doprinijela je da se stvori politička volja za ulaganje u ovakve, veoma skupe eksperimente, te su Rusi počeli ponavljati SAD eksperimente, sa određenim modifikacijama. Sovjetski pionir raketnog inženjerstva, Sergej Korolev (Sergej Karoljev), biomedicinski stručnjak Vladimir Yazdovsky (Vladimir Jazdovskij) i njihov mali tim koristili su miševe, pacove i zečeve kao jednosmjerne putnike za početne testove. Trebali su prikupiti podatke kako bi dizajnirali kabinu za prevoz ljudskog bića u svemir. Na kraju su odabrali male pse za ovu fazu testiranja jer su smatrali da će biti manje nervozni u toku leta.

Kujice Lajka i Strjelka su najpoznatiji psi u svemiru. Međutim, prije njih su lansirani i psi Cigan i Dezik, i to 1951. Oba ova psa su preživjela let. Testovi su ponavljani i još nekoliko pasa je otišlo u svemir. Sama Lajka je lansirana na Sputnjiku II 3. novembra 1957. Lajka se nalazila u kabini u kojoj su uslovi života bili kao na Zemlji,a hranila se pomoću automatskih distributora hrane tako što je bila dresirana da upravlja njima. Sedmicu dana je rotirala oko Zemlje, ali, nažalost, nije se vratila. Smatra se da je uginula usljed pregrijavanja letjelice. Njen lik se javlja na spomeniku Osvajači Kosmosa u Moskvi.

Još neki od pasa koje su Rusi lansirali su Strjelka, Černuška, Zvjezdočka, Bjelka, Smjelaja, Mališka, Albina, Dimka, Modnista i Kozijavka. Bjelka i Strjelka, lansirane zajedno za još nekoliko pacova, miševa i zecom 1960. godine su sretno doputovale natrag. Svi ovi psi i druge životinje su prokrčili put do beskraja i vječnosti Juriju Gagarinu, koji će 12. aprila 1961. postati i prvi čovjek u svemiru.

Paralelno sa sovjetskim testovima, i SAD nastavljaju svoje eksperimente. 1958. šalju majmunčića zvanog Gordo u misiju i to projektilom PGM -19 Jupiter sa Cape Canaveral. Gordov let je trajao 15 minuta, bio je u bestežinskom stanju oko 8 minuta, a jedno vrijeme je bio izložen sili od 10 G, kako je pokazala telemetrija. Nažalost, Gordo je izgubljen.

Idući „astronauti“ u američkim testovima bili su Able i Baker 1959. Vratile su se žive, ali je Able uginula usljed reakcije na anesteziju prilikom operacije uklanjanja elektroda koje su mu stavljene prije leta. Baker je postala heroina medija i njeno zdravlje je strogo praćeno. Poslije se parila, kako bi se provjerilo stanje njenih reproduktivnih organa. Uginula je 24. novembra 1984.

Ipak, sve do 1961. majmuni koji su lansirani u svemir bili su nešto primitivnije vrste manjih majmuna. Onda, 31. januara 1961. u kapsuli Mercury SAD lansiraju čimpanzu zvanog Ham i to na Redstone raketi. Ham je bio treniran da se sam hrani bananama u kapsuli i da obavlje neke zadatke. Inače za tu misiju MR-2, koja je inače trebala biti uvertira i test za slanje čovjeka u svemir, bilo je odabrano 6 čimpanzi za dresuru, a dan prije leta izbor je pao na Hama i ženku Minnie.

Ham, u tom trenutku star 3 godine i 8 mjeseci, pokazao je nešto bolje opšte stanje i bio odabran za let. Ham se vratio na Zemlju i prva stvar koju je uradio po povratku bila je – pojesti ponuđenu jabuku kao nagradu i nasmijati se kao prava zvijezda. Tri mjeseca nakon ovoga SAD šalju Alana Sheparda u svemir, koji time postaje prvi Amerikanac u svemiru i drugi čovjek u svemiru, oko mjesec dana nakon Gagarina.

Nakon Hama, u svemir je lansiran i čimpanza Enos, drugi čimpanza u svemiru, a prvi koji se našao u Zemljinoj orbiti, 29. novembra 1961.

Pitate se gdje su mačke u cijeloj priči o životinjama u svemiru? Francuzi 18. oktobra 1963. godine, oko dvije godine nakon „francuskog“ pacova Hektora, lansiraju mačku Félicette. Ona je preživjela let, no, ubijena je dva mjeseca nakon ovog poduhvata kako bi naučnici istražili da li na njenom mozgu postoje promjene usljed leta.

U godinama koje slijede, u svemir je poslano još mnogo životinja. Letjeli su miševi zvani Fe, Fi, Fo, Fum i Fui na Apolu 17, zatim žabe i žabe krastače, nematode i pauci, koji su uspješno pleli mreže u svemiru i time postali prvi pauci koji su to učinili u svemiru. U svemir smo slali još i kornjače, cvrčke, zamorce te niz beskičmenjaka, od kojih su najzanimljivije bile tardigrade, „vodeni medvjedići“, za koje se ispostavilo da mogu preživjeti i radijaciju.

29. juna 2018. godine, pomoću SpaceX Dragon na put prema Međunarodnoj svemirskoj stanici kreće i 20 miševa, koji tamo stižu 2. jula. Ovo je bio najduži boravak miševa u svemiru, a prije toga je nekoliko mišijih ekipa lansirano također SpaceX letjelicama, što je miševe učinilo i prvim putnicima u svemir privatnom kompanijom.