Njihovo otkriće, objavljeno u uglednom časopisu Nature Structural and Molecular Biology, pruža uvid u mehanizam djelovanja nekih postojećih kemoterapijskih lijekova te može odgovoriti na brojna pitanja u vezi s mehanizmom popravka DNK u ljudskim ćelijama.
Glavni istraživač, profesor Karim Mekhail, zajedno s kolegama, ističe da ovo istraživanje rješava dugo postavljene enigme oko toga kako se dvostruki lomovi DNK povezuju s jezgrom stanice radi popravka u ljudskim organizmima. Mekhail, koji je također profesor na Temerty Medicinskom fakultetu pri Univerzitetu u Torontu, naglašava kako će ovo otkriće ubrzati napredak nauke u razumijevanju procesa popravka DNK u ljudskim ćelijama.
U istraživanju je učestvovala i mlada bosanskohercegovačka naučnica Mia Stanić, koja je diplomirala na Univerzitetu u Sarajevu i radila na Institutu za genetičkog inženjerstvo.
„Naše otkriće predstavlja jedno sasvim novo poimanje mehanizama popravka DNK molekule koja je posebno u širokom spektru patoloških stanja podložna oštećenjima. Odnosno, naši rezultati predstavljaju jednu promjenu dosadašnjih paradigmi“, kazala je Stanić za službenu stranicu Univerziteta u Sarajevu.
„Naime, opisali smo jedan novi aspekt mogućnosti popravka DNK i definisali ključne molekularne igrače koji su uključeni u taj proces. Također smo pokazali da je prisustvo navedenih molekularnih igrača preduslov za određivanje kliničke slike širokog spektra rakova kao i sindroma prijevremenog starenja. Naši rezultati predstavljaju značajan fundament za potencijalne buduće aplikativne primjene ovog otkrića“, dodala je.
Oštećenja DNK se javljaju kada su ćelije izložene različitim agensima poput zračenja, hemikalija ili tokom unutarnjih procesa poput repliciranja DNK. Oni mogu ozbiljno ugroziti stabilnost genoma, zaustaviti rast stanica ili potaknuti razvoj raka.
Ono što je posebno intrigantno je otkriće da se kada je DNK oštećena unutar jezgre ljudske ćelije, formira mreža mikrotubularnih vlakana u citoplazmi koja pritišće jezgru. Ovaj pritisak rezultuje stvaranjem mikrotubula koji dosežu jezgru i „hvataju“ većinu oštećenja DNK, čime se omogućuje njihov popravak.
Važno je napomenuti da ova otkrića imaju značajne implikacije za tretmane raka. Na primjer, istraživanje je pokazalo da normalne ćelije koriste ove tubule za popravak DNK, ali se čini da ih ćelije kancera trebaju više. To je naročito izraženo u agresivnim oblicima raka poput trostruko negativnog raka dojke.
Kada su istraživači analizirali podatke o pacijentima s različitim vrstama raka, uključujući trostruko negativni rak dojke, primijetili su da je potreba za tubulama bila izraženija kod karcinoma nego kod normalnih ćelija. Ovo otkriće pruža nadu u razvoj novih terapija usmjerenih na ove mehanizme za pacijente s rakom.
Osim toga, otkriće ima i implikacije za stanja povezana s prijevremenim starenjem poput progerije. Progerija je rijetka genetička bolest koja uzrokuje ubrzano starenje tokom prvih nekoliko decenija života, često rezultirajući ranom smrću.
Ova saznanja mogu imati šire implikacije za razumijevanje mnogih kliničkih stanja koja su povezana s oštećenjem DNK.