"Stavio bih otkriće DNK i penicilina, kompjutera i mikročipa u prvih deset, jer su ova otkrića transformisala civilizaciju. Ali za 500 godina, ako SAD budu postojale, većina njihove istorije će izblijedjeti do nevidljivosti. Pearl Harbor će biti dalek kao Ratovi ruža", rekao je Schlesinger i dodao "jedna stvar po kojoj ćemo pamtiti ovaj vijek i za 500 godina je to da smo u ovom vijeku započeli istraživanje svemira."
Schlesinger je naposlijetku odabrao prvo slijetanje na Mjesec kao najsignifikantnije dostignuće naše vrste.
I dan-danas, na astronaute gledamo kao na heroje jer nema ništa obično niti trivijalno u njihovom poslu i misijama, čak ni onda kada rade trivijalne radnje, stvari koje mi krijemo sami od sebe poput obavljanja fizioloških potreba. Ipak, ti prvi koraci naše vrste u svemiru, koje su načinili Jurij Gagarin, a potom i Neil Armstrong i Buzz Aldrin, bili su veliki trijumf racionalnosti, napretka i čovječanstva.
Još uvijek nismo dostigli tehnološki nivo da nam put do nama najbližeg nebeskog tijela bude kao put iz Sarajeva do Beča, niti postoje baze na Mjesecu, ali šta god da se desi i bez obzira na to da li će se ovi koraci ponoviti, priča o čovjeku na Mjesecu će ostati priča o najvećem malom koraku.
Svemirske trke
Astronaut Neil A. Armstrong, Apollo 11 commander, is pictured inside the Lunar Module while it rested on the lunar surface during the Apollo 11 mission, July 20, 1969, NASA handout photo.
Misija Apollo 11 je lansirana 16. jula 1969. Trebalo je četiri dana da bi posada misije, koju su činili Neil A. Armstrong (komandant misije), Edwin E. „Buzz“ Aldrin (pilot lunarnog modula) i Michael Collins, došla do Mjeseca. Sama misija je trajala 8 dana, 3 sata (195 h), 18 minuta i 35 sekundi. Par mjeseci nakon Apolla 11, NASA šalje i drugu misiju slijetanja na Mjesec, Apollo 12, na kojoj su bili Charles Conrad, Alan L. Bean i Richard F. Gordon.
Program Apollo bio je logičan nastavak programa Mercury, u doba Hladnog rata i Sputnjik krize, kada su zemlje Zapada, na čelu sa SAD, bile u zaostatku za ruskim svemirskim programom Sputnjik. Rusi su uspjeli poslati čovjeka u svemir mjesec dana prije SAD: 12. aprila 1961. Jurij Gagarin postaje prvi čovjek u svemiru, da bi Alan Shepard postao prvi Amerikanac u svemiru 5. maja 1961. Zato je pritisak SAD politike bio usredotočen na idući veliki miljokaz svemirske trke – slijetanje na Mjesec.
25. maja 1961. predsjednik Kennedy adresira prioritete nacije u Specijalnoj poruci Kongresu o Urgentnim potrebama nacije i to je početak programa Apollo.
Međutim, cilj koji je Kennedy postavio pred kongres i pred Nacionalnu vazduhoplovnu i svemirsku administraciju (NASA), bio je skoro nedostižan. SAD nije imala odgovarajuće rakete za lansiranje astronauta na Mjesec, nije bilo prenosnih kompjutera koji bi pomogli u navođenju misije do Mjeseca, niti svemirskih letjelica koje bi transportirale astronaute na željenu lokaciju, Mjesečevih automobila niti mreže stanica pomoću kojih bi se komuniciralo sa članovima posade. Ukratko, bila je ovo „misija nemoguće“.
Malo je poznato da je ovaj program zamalo bio prva SAD-SSSR saradnja i da je predsjednik Kennedy ozbiljno razmatrao mogućnost stvaranja partnerstva u svemiru sa Sovjetima. U susretu sa Nikitom Hruščovim, u junu 1961. godine, Kennedy predlaže saradnju, ali Hruščov traži da ovi razgovori sačekaju dogovor o zabrani testiranja nuklearnog oružja. Događaji za vrijeme Kubanske krize zauvijek su poremetili saradnju na ovom programu dvije svemirske sile.
Problemi sa kompjuterom
Scientists using special 3D technology to scan the interior of the Apollo 11 Command Module, (National Air and Space Museum).
Cijeli Apollo program će se dosta bazirati na tehnologiji i znanju iz programa Gemini, uz određene izmjene i poboljšanja. Ipak, premda se o Apollo 11 obično govori kao o visokotehnološkoj misiji, veliki dio posla urađen je zapravo potpuno ručno: zaštita od pregrijavanja na letjelici aplicirana je ručno, a padobrani za članove posade su ručno šiveni i preklapani. Jedine tri osobe koje su obučene i licencirane za preklapanja ovih padobrana su bile toliko važne, da im NASA-ini zvaničnici nisu dozvoljavali da putuju zajedno u istom automobilu, za slučaj saobraćajne nesreće.
Program Apollo je koštao oko oko 24.5 milijardi dolara (1973.), što iznosi oko 215 milijardi u 2018.
1969. godine, samo jedno jedino lansiranje rakete Saturn V je koštalo oko 375 miliona dolara.
Apollo 11 je zamalo postala neuspješna misija i to pri samom slijetanju: nakon odvajanja lunarnog modula Eagle od letjelice Columbia, ispostavilo se da Eagle leti prebrzo i da će se posada modula spustiti kilometrima daleko od planirane pozicije. Zatim je kompjuter LGC, potreban za navođenje modula, uputio niz alarma. Jack Garman, iz kontrole misije, shvatio je da ovi alarmi ne znače opasnost te je procijenio kako misija može biti nastavljena.
U Kontroli misije, osobe koje su bile zadužene za komunikaciju sa astronatima, „capsule communicator“ (CapCom) bili su također astronauti. Ovo su bile jedine osobe koje su imale direktnu vezu sa posadom. Bili su to: : Charles Duke, Ronald Evans, Bruce McCandless II, James Lovell, William Anders, Ken Mattingly, Fred Haise, Don L. Lind, Owen K. Garriott i Harrison Schmitt
Apollo program je ugostio i nekoliko naučnica i inženjerki, od kojih je najčuvenija Margaret Hamilton. Ona je kao direktorica Laboratorije za instrumenti pri Massachussets Institute of Technology (MIT) bila na čelu tima koji je razvijao softver potreban za misiju Apollo. Upravo je ona poslije objasnila značenje alarma kompjutera:
„Kompjuter (ili bolje rečeno softver u njemu) bio je dovoljno pametan da prepozna da se od njega traži da izvrši više zadataka nego što bi trebao. Zatim je poslao alarm koji je astronautu značio „Preopterećen sam više zadacima nego što bih trebao raditi u ovom trenutku i zadržaću samo važnije zadatke"; tj. one potrebne za slijetanje ... Zapravo, kompjuter je bio programiran da učini više od pukog prepoznavanja grešaka.“
Pečat vremena i miris Mjeseca
FILE - Astronaut Edwin Aldrin walks by the footpad of the Apollo 11 Lunar Module, July 1969.
Kamera koju je Neil Armstrong nosio prilikom šetnje po Mjesecu nije bila namijenjena za snimanje televizijske slike i javni prenos. Zapravo, prenos je bio omogućen kamerom koja je snimala prijemnik signala sa Mjeseca što je umanjilo kvalitet javnog prenosa. Prenos je pratilo oko 600 miliona ljudi.
Lunarni modul je na Mjesecu proveo 21 sat i 37 minuta, a EVA – aktivnost van letjelice tj. u ovom slučaju sama šetnja, trajala je 2 sata, 31 minutu i 40 sekundi. Tom prilikom astronauti su skupili 21.5 kg stijena i materijala sa Mjeseca. Poslije, u modulu Columbia, shvatiće kako Mjesec ima distinktan miris koji su astronauti često opisivali da nalikuje na miris baruta.
Apollo 11 nije jedini put kada su ljudi bili na Mjesecu. Pored dvojice članova misije Apollo 11, to su bili i Pete Conrad, Alan Bean, Alan Shepard, Edgar Mitchell, David Scott, James Irwin, John Young, Charles Duke, Eugene Cernan, i Harrison Schmitt, što znači da je ukupno 12 ljudi šetalo po Mjesecu.
Naslijeđe ove misije, ali i cijelog Apollo programa možda nisu baze na Mjesecu i svemirsko doba, ali za digitalno doba možemo sa velikom samouvjerenošću reći da je dijete Apolla. Softveri izrađeni za potrebe misije, i rad inženjera - pionira informatike, pokrenili su čovječanstvo u novu eru.