Jedan od najpoznatijih snimaka koji je obišao regiju i svijet iz Srebrenice jeste onaj na kojem se stanovništvo skuplja u centru grada 10. i 11. jula 1995. godine i odlazi prema Potočarima. Haos i rijeku ljudi na ulicama tada je zabilježio Ibro s balkona stana u kojem je živio tokom rata, u neizvjesnosti da li će i sam preživjeti ono što slijedi.
Skoro 30 godina od trenutka kada je to snimio, Ibru zatičemo u njegovoj radionici u kojoj popravlja televizore i druge uređaje, desetak kilometara od Srebrenika. Dok dočekuje novinarsku ekipu Detektora i pojašnjava da nema struje, mediji javljaju da je došlo do prekida u cijeloj državi i regionu.
Kada je počeo snimati tokom rata, u julu 1992., također nije bilo struje, kaže u razgovoru na koji nerado pristaje jer bolje se osjeća iza kamere.
“U početku nije bilo struje, nije bilo ništa, nisam mogao ni snimati dok nisam uspio da napravim neku mini centralu da bih mogao napuniti baterije“, kaže on i sjeća se kako je snimao izrešetanu džamiju u Konjević-Polju, kao i UN generala Philippea Morillona.
Danas ga mnogi kontaktiraju zbog snimaka koje je napravio u ratu jer nerijetko na njima prepoznaju članove porodice koji više nisu među živima. Tako je bilo i kada je objavio snimak violiniste Suada Mitića.
“Nakon tog videa javila mi se njegova kćerka koja nije ni znala kako joj otac izgleda. Prvi put je vidjela oca na tom snimku. Nije znala kako joj otac izgleda dok taj video nisam objavio. Puno mi se zahvalila“, kaže Ibro. Zaustavlja se dok priča o ovome i pojašnjava da je to sve vrlo emotivno za njega jer je i sam otac.
Rodom iz Hrnčića kod Bratunca, Ibro je i prije rata popravljao televizore u svojoj radionici u Konjević-Polju. Kroz taj posao dolazio je u susret s raznim uređajima, među kojima je bila i kamera.
U proljeće 1992. godine njegova porodica je otišla u Njemačku, a Ibro, koji se u međuvremenu oženio, ostao je uz svoju suprugu koja nije imala pasoš.
Kada je pala Cerska i Konjević-Polje, Ibro sa suprugom prelazi u Srebrenicu u martu 1993. godine.
Užasni prizori u Srebrenici
Kad je krenuo za Srebrenicu, Ibro je ponio kameru i kasete sa snimcima. Tamo ih je dočekala porodica njegove supruge u jednoj zgradi, gdje su se smjestili.
“U to vrijeme je bilo katastrofalno stanje. Puno je bilo naroda, izbjeglica, nije bilo dovoljno mjesta u zgradama i kućama da se svi smjeste, živjeli su na ulici. Zima je još bila, ložili su vatre. To je bio užasan prizor“, kaže on.
Počeo je da snima ratni život i dešavanja u Srebrenici, prvenstveno kako bi mogao ocu nakon rata pokazati šta se dešavalo.
“U ratu mi niko nije naredio da to radim. Sve što sam radio, radio sam na svoju ruku. Kad se završi rat da imam nekome pokazati neki događaj, šta se dešavalo. Ja sam jedino podršku imao od moje supruge“, govori on.
Ibro nije snimao svaki dan u Srebrenici jer nije uvijek imao napunjene baterije, a i nedostajalo mu je kaseta za snimanje. Pokazuje jednu od dvije male kasete – koliko ih je imao. Kada bi snimio materijal na njih, dosjetio se da je u velikim kasetama ista traka, te otvorio obje kasete i snimljeni materijal prebacivao u veliku, a traku u malu kasetu, kako bi ponovo mogao snimati. Ručno bi namotavao traku i lijepio je selotejpom u velikoj kaseti, gdje bi držao snimljeni materijal.
Po njegovom dolasku, Srebrenica je proglašena zaštićenom zonom.
“Tada su prestala sva ratna dešavanja, borbe, linije, toga više nije bilo. Onda počinje sasvim neki drugi život u Srebrenici. Dešavaju se kulturna dešavanja, razni sportski događaji na igralištu. Ja sam snimao konjske trke na stadionu, utakmicu s UNPROFOR-om, turnire na igralištu“, opisuje.
Ibro je tokom rata bio i radioamater, te snimao i videoporuke koje su porodice slale iz Srebrenice.
“Išli smo snimati ljude, obično da prikažemo gdje žive. Svi su bili u lošim uslovima, kojekakvim garažama, šupama, barakama. To je bilo katastrofalno stanje“, prisjeća se Ibro.
Dodaje da mu je bilo zadovoljstvo raditi taj posao, ali nije znao da će njegovi snimci imati takav značaj nakon rata.
“Kad su počela suđenja u Hagu, onda su mene ljudi počeli kontaktirati i pitati da li imam te snimke iz Srebrenice, jesam li to sačuvao, i onda su dolazili kod mene razni istražitelji. Ja sam im pokazivao šta imam od toga i onda su oni tražili da im neke snimke dam, da će koristiti na suđenju. Tako da sam svima izlazio ususret“, govori Ibro.
Na suđenjima se najviše, kako kaže Ibro, koristio snimak od 10. i 11. jula, što je i sam gledao kada je pratio prenos haških suđenja.
“Taj snimak koji se najviše prikazivao, koji je obišao čitav svijet – ja sam, kad sam bio u Njemačkoj, gledao na CNN-u – moj snimak koji sam snimao 10. i 11. jula. Ja nisam mogao vjerovati, ali snimak je došao na slobodnu teritoriju nakon sedam dana, a ja sam došao nakon 36 dana“, govori on.
Snimci iz Srebrenice koji su obišli svijet
Ibro kaže da mu je 10. jula poslijepodne bilo jasno da se približava kraj boravku u Srebrenici i da ona pada. Izašao je napolje i snimao šta se dešava – UNPROFOR-ove vojnike i ljude koji idu.
Kada je došao mrak, vratio se u stan i počeo se pripremati za odlazak, jer mu je bilo jasno da će ići preko šume. Dok je razmišljao šta će spakovati, shvatio je da su tu kasete sa snimljenim materijalom, pitajući se šta da radi s njima, a znajući da ih ne može ostaviti.
Na kraju je iz 12 kaseta izvadio trake koje je namotao i spojio u kolut. Tih 12 kolutova je zapakovao u više najlonskih kesa u slučaju da bude kiše u putu.
“Meni je bilo bitno da sačuvam traku, da je prenesem na slobodnu teritoriju. To je izgledalo kao jedna veća konzerva i cijelo vrijeme sam nosio sa sobom“, priča Ibro.
Prisjeća se da je nastavio snimati 11. jula, sve dok i sam nije krenuo na put prema šumi.
“Kad sam stigao kolonu koja je išla prema gore, prema Jaglićima. Oni su se odmarali. Ja sam uključio kameru da vidim ima li još baterije i tu sam napravio posljednji snimak, možda dva-tri minuta i baterija je bila prazna“, govori.
Pojašnjava da je nastavio nositi kameru i pokušavao izvaditi kasetu, ali se vrata nisu htjela otvoriti. U konačnici, kameru je dao kolegi koji je prešao nakon sedam dana i snimak učinio dostupnim javnosti.
“Prije nego što sam došao na slobodnu teritoriju, moj snimak od 10. i 11. jula se već vrtio na svim televizijama“, govori.
Ibro nerado priča o 36 dana koje je proveo uglavnom u šumi. Pravi pauze dok pokušava da nađe prave riječi.
“Moj put je bio dug i veoma težak. Najgore je bilo prvih nekoliko dana, dok se nisam odvojio od velike grupe ljudi s jednom manjom grupom. Mi smo se odvojili i onda smo sami išli dalje. Snalazili se kako smo znali i umjeli. Bilo je teško, nismo imali šta jesti“, kaže on.
Uspomene na one kojih više nema
Nakon izlaska iz Srebrenice, Ibro je otišao ocu u Njemačku, da bi se potom vratio u BiH. Sve više ljudi ga je tražilo, prvenstveno zbog snimaka za suđenje.
“Ja kada sam vidio u Hagu da se moji snimci puštaju, meni je to bila velika satisfakcija u to vrijeme, da sam nešto i ja doprinio, da sam uradio nešto korisno“, kaže on.
Potom je počeo, obično tokom godišnjice 11. jula, na YouTube kanalu objavljivati svoje snimke iz Srebrenice. Nakon što je počeo dijeliti na Facebooku te videe, dobijao je poruke od ljudi koji su prepoznali na snimcima nekoga od svojih članova porodice.
Tokom perioda koronavirusa naišao je na ratni snimak pjevača Ibre Mujića koji ga je mnogo rastužio i želio je da ga podijeli s javnošću. Za nekoliko dana video je imao više od 30.000 pregleda.
“Ibro Mujić nije preživio genocid, kao ni njegov brat, otac, amidža. Kasnije sam saznao da su svi pronađeni i ukopani jedan do drugog u Memorijalnom centru“, kaže on.
Često ga ljudi pitaju konkretno za snimke članova porodica koje on, ako ih posjeduje, ustupi bez ikakve naknade. Smatra da nešto takvo nema cijenu i rado daje porodicama uspomene na njihove najmilije.
“Kada sam objavio Ibru Mujića, njegova čitava familija se javila i zahvaljivala se. Kažu: ‘Eno, mati mu plače, vidjela sina nakon 23 godine kako ponovo pjeva’. Možete misliti kako sam se tad osjećao. I ja s njima to proživljavam“, govori.
Snimanje je i dalje njegova velika ljubav. Sada snima neke druge stvari. Popravljanje televizora je zanat koji lagano izumire, a Ibro se okrenuo svom YouTube kanalu i drugim društvenim mrežama, od čega također izdržava porodicu.
Kroz osmijeh kaže da mu je cilj 100.000 pratilaca. Pokazuje nam snimke veselja, teferiča i korida koje je snimio i objavio. Dok to radi, na njemu se vidi da ga to čini sretnim čovjekom.
Ibro danas snima uspomene koje nisu gorke, ali podjednako donose radost onima koji ih gledaju.
“Ja volim ovo da radim. Ne želim objavljivati bilo kakve snimke. 2024. je godina. Postoje savremene kamere, dronovi. Ako u ratu nisam imao, sad imam. Mogu mojim pratiocima da prikažem ono što snimam najbolje što može trenutno i tako nastavljam dalje“, zaključuje on.