Šta, po krajnji rezultat, znači izbor ličnosti za potredsjednika, u čemu je težina, ili suština, izbora kandidata za tu funkciju?
Američki državljani prilikom glasanja na predsjedničkim izborima daju svoj glas za, recimo to tako, paket u kojem je uz kandidata za predsjednika i kandidat za potpredsjednika Sjedinjenih Država. Tradicionalno, predsjednički kandidat sam nominira potpredsjednika, a na stranačkoj konvenciji ta nominacija biva potvrđena. Prilikom glasanja za predsjednika birači glasaju, odvojeno, i za jednog i za drugog.
Učinio je to prije neki dan i Mitt Romney, predsjednički kandidat republikanske stranke:
„Odabrao sam kogresmena Paula Ryana za potpredsjedničkog kandidata jer želim promijeniti Washington i vratiti Ameriku na pravi put.“
Njih dvojica su, ovdašnjom terminologijom rečeno, izborni tiket Republikanaca na novembarskim izborima.
Šta praktično, po krajnji izborni rezultat, znači izbor ličnosti za potredsjedničku funkciju, u čemu je težina, ili suština, izbora kandidata za potpredsjednika?
Profesor univerziteta George Mason Robert Dudley, u odgovoru na to pitanje, kratko ističe:
„Prije svega, da poboljša izborne šanse u slučajevima kada i mala prednost može odlučiti konačan rezultat.“
Osim prihvatljivosti za birače, kandidat za potpredsjenika je, za predsjedničkog kandidata, u pravilu i čovjek koji zna kako funkcionira zakonodavna i izvršna vlast. Zbog toga je većina ranijih potpredsjenika bila upravo to - "insiders-i" koji su jako dobro poznavali sistem vlasti iznutra.
Ronald Reagan, kao predsjednički kandidat bez iskustva te vrste, izabrao je iskusnog "insidera," bivšeg ambasadora i direktora CIA-e Georga Herberta Busha.
Bill Clinton, u vrijeme izborne kampanje „samo“ guverner Arkansasa, odabrao je senatora Ala Gora.
George W. Bush, takođe „samo“ i za predsjedničku funkciju nedovoljno iskusni guverner Teksasa se za svoj "izborni tiket" oslonio na bivšeg ministra odbrane Dicka Cheneya.
Kao relativno mladi senator Barack Obama je ukazao povjerenje Joe Bidenu, iskusnom senatoru-veteranu. Njih dvojica i za ovogodišnje izbore ostaju "izborni tiket" Demokrata.
Osim političkog iskustva i poznavanja fukcioniranja vlasti iznutra, potpredsjednički kandidati su ponekad i mostovi ka određenim generacijama birača.
George Bush stariji odlučio se za mnogo mlađeg senatora Dana Quayla da bi privukao Amerikance rođene poslije Drugog svjetskog rata.
I Bill Clinton i Al Gore, političari rođeni nakon Drugog svjetskog rata, bili su biračima te generacije takođe vrlo prihvatljivi.
Senator Walter Mondale je, kao predsjednički kandidat, 1984. godine odabrao zastupnicu u Kongresu Geraldine Ferraro kao potpredsjedničkog kandidata. Bilo je to, po prvi put, da, u tom slučaju, Demokratska stranka nominira Amerikanku na tu funkciju.
„Dragi moji Amerikaci, sa ponosom prihvatam nominaciju za potpredsjednicu“ - rekla je tom prilikom gospođa Ferraro.
Prije 4 godine i Republikanska stranka je, po prvi put, nominirala ženu za potpredsjednicu. Bila je to Sarah Palin.
Osim mnogih dužnosti, ali duboko u sjeni i daleko manje eksponirani od predsjednika, potpredsjednici Sjedinjenih Država predsjedavaju i zasjedanjima Senata i glasaju u slučajevima kada je njihov glas neophodan za postizanje većine.
A kada se desi da iz bilo kojeg razloga funkcija predsjednika ostane upražnjenja, potpredsjednik preuzima predsjedničke ovlasti i vodi zemlju do izbora narednog predsjednika.
