Frank Dietrich, Amerikanac njemačkog porijekla, osnovao je, sa suprugom, Zsuzsannom Molnar, kompaniju Blue Danube Wine, u Los Altosu, u Silicon Valley, središtu američke industrije kompjutera i softvera, prije sedam, osam godina. Oboje su prije toga i bili uposleni u toj industriji i s jednom američkom kompjuterskom kompanijom, zahvaljujući znanju jezika, proveli više godina u Beču i Budimpešti. Bilo je to u vrijeme velikih promjena, pada Berlinskog zida, pada “Željezne zavjese”, mijenjalo se sve u području pa tako i proizvodnja vina.
Po povratku, zaključili su da je njihovim životima bila potrebna jedna druga dimenzija. Nastaviti u istoj kompaniji, istoj branši, bilo bi, to su znali, i dalje vrlo zanimljivo i unosno, ali znali su i da će to, u biti, značiti samo još jedan stroj, samo još jedan brži, još jedan manji, i odlučili su promijeniti karijere, posvetiti se jednom drugom, prirodnom proizvodu – vinu, točnije, uvozu vina u Sjedinjene Države.
“Vino je,” kaže Frank, “divna stvar, toliko je u njemu sadržano raznih aspekata, umjetnost, geografija, ljudski rad, raznolikost lokalnih kuhinja, i sama činjenica da je loza negdje ukorijenjena, u određenom dijelu svijeta, i da taj terroir prenose njena vina. Otvorite bocu Plavca, uz dobar goveđi odrezak ili pečenu janjetinu i – veza je uspostavljena. Vino je s Pelješca, ali tako lijepo putuje do Los Angelesa ili San Francisca.”
Tehnologiji Frank i njegova supruga nisu okrenuli leđa; štoviše, itekako je koriste u reklamiranju i prodaji vina. Ime kompanije – Blue Danube – nije slučajno odabrano, ono zapravo jasno govori o njenom programu, uvozu vina iz zemalja središnje i istočne Evrope, velikog, zanimljivog, lijepog područja, kaže Frank, čije dijelove Dunav na ovaj ili onaj način povezuje i na kojemu su tolike drevne vinske kulture. “I ne samo to. S povijesnim promjenama koje su se počele odigravati krajem 80-ih i početkom 90-ih godina, te su zemlje počele iznova disati, pronalaziti sebe, vlastitu kulturu, svoj identitet, a dio svega toga je vino. Dinamično jedno razdoblje i stoga nam je područje bilo privlačno. Vinske kulture s temeljima starima tisuće godina ponovno su sebe otkrivale, na pragu 21. stoljeća. Željeli smo biti dio toga, nešto poput ambasadora vina iz tih zemalja.”
Osnovati kompaniju za uvoz vina iz malih, nepoznatih zemalja usred vinorodne Kalifornije?! Zar nije to bilo malo drsko, u svakom slučaju smiono?
Frank Dietrich
“Točno, u središtu smo kalifornijske ‘wine country,’ kalifornijske vinske industrije, biznisa, i normalno je da se čovjek pita kakvog smisla onda ima još i uvoziti vina, pogotovo iz dalekih, nepoznatih, neotkrivenih područja. Jedno je Francuska, Italija. ali nešto posve drugo - Hrvatska. Ali ima smisla,” kaže Frank, “postoje za to dva razloga. Jedan je – u svakom vinorodnom području, Kalifornija u tome, dakle, nije jedinstvena, uvijek je veliki broj vinoljubaca. Naravno, piju lokalno jer im je ono najbliže i dostupno, ali vrlo su i radoznali kad su u pitanju vina iz drugih dijelova svijeta. Drugi razlog – ti isti ljudi vole putovati, uživati u gastronomiji i vinima drugih zemalja, a kad izlaze u restorane u San Franciscu, recimo, ili Los Angelesu, gdje su im na raspolaganje stotine restorana s kuhinjama iz cijeloga svijeta, onda vino, uz hranu, za njih postaje sredstvo ‘putovanja,’ način na koji zadovoljavaju tu svoju radoznalost. Kad imate ljude s takvim pristupom hrani, s tako razvijenim ukusima,” ističe Frank, “onda samo sol i papar na stolu nisu dostatni. Postoji i jedan malo veći svijet, drugačiji, raznovrsniji nego što je onaj samo kalifornijskog Caberneta ili Chardonnaya ili Zinfandela.”
Frankova uvozna paleta je svakako šarenija, nju čine neke manje poznate, nerazvikane sorte i njihova vina – Kadarka, Furmint, Királyleányka, Zweigelt, Grüner Veltliner, Vranac, Krstač, Pinela, Rebula, Žilavka, Graševina, Pošip, Žlahtina, Teran, Debit, Plavac mali, Crljenak kaštelanski, Malvazija istarska. Proizvođača iz Mađarske, Austrije, Crne Gore, Hercegovine, Slovenije, Hrvatske.
Za hrvatska vina, objašnjava Frank, u Kaliforniji postoje dva tržišta, dakle - jedna lokacija, dva različita tržišta: “Jedno važno čine hrvatske zajednice. Brojne su, snažne, vitalne, u raznim dijelovima Kalifornije. Mnogi u njima održavaju vezu s domovinom, nose u sebi čvrsti osjećaj porijekla. To je, ako hoćete, naše ciljano tržište. Drugu skupinu čini, kako je ja zovem, američka ‘glavna struja,” puno, puno veća skupina, to je američko tržište, milijuni koji ovdje žive i koji za vino imaju više od tek prolaznog interesa, koji će pažljivo i sa zanimanjem čitati etiketu, koji znaju da vino dolazi u mnoštvu boja i okusa i to ih zanima, žele istražiti sva vina. Na području San Francisca, hrvatskim vinima ide dobro, ali još bolje, rekao bih, na području Los Angelesa. Ljudi pokazuju izvanrednu otvorenost, ljubopitljivost i iskrenost, bez predrasuda su ili unaprijed stvorenih ideja.”
Priča o hrvatskim korijenima Zinfandela zacijelo im je poznata?
“Mnogima jest. Ja bih rekao da je ta priča, priča o porijeklu Zinfandela, jedna od najvažnijih u promicanju i prodaji hrvatskih vina u Sjedinjenim Državama, u to nema nikakve dvojbe. Ona je doista od strateškog značaja. Definitivno jedna od najvećih, najboljih priča u suvremenoj vinskoj kulturi. No, na njoj bi trebalo još poraditi, ona nije maksimalno iskorištena. Ono što je moglo biti veliko sredstvo utjecaja i što je moglo jako pomoći hrvatskim vinima kod velikog broja američkih potrošača. Još uvijek nije to. Zlatan Plenković je upravo proizveo prvi, povijesni hrvatski Zinfandel, prve boce Crljenka, od hrvatskog grožđa identičnog Zinfandelu, to je jako velika vijest. Vino je tu, na raspolaganju, nedavno uvezeno u Ameriku, eno ga – sjedi, jer cijela priča nije prenesena uspješno u nešto opipljivo, praktično. Nije reklamirana dovoljno.”
Ali, kako je to moguće? I zašto? Zato što se nisu dogodile mnoge stvari koje su se trebale dogoditi, odgovara Frank. Nisu, ni unatoč trudu i zauzimanju Mikea Grgicha, ni unatoč istraživačkom radu znanstvenika na UC Davis i njihovih kolega na Agronomskom fakultetu u Zagrebu, ni unatoč zanimanju koje je pokazao i poticaju koji je dao Paul Draper, iz Ridge Vineyards. “I sad imamo još jedan jedinstveni povijesni trenutak – prvi Crljenak, od grožđa koje je gotovo potpuno nestalo na onim prostorima, prekrasno vino proizvedeno, pušteno do potrošača, cijela bi priča s njim trebala biti ‘upakirana.’ Tu bi nam sad dobro došao malo veći poticaj od Hrvatske, njeno angažiranje, znate - marketinško znanje i umijeće, jer, ako mi dopustite da se tako izrazim – ta priča o Zinfandelu i njegovom hrvatskom porijeklu, to je jedna vrlo seksi priča. Svatko u vinskom svijetu itekako bi volio da je ima, da je njihova.”
Čuda nisu moguća, ali da je moguće činiti puno više nego što se danas čini, moguće je, Frank u to čvrsto vjeruje. Kao i u to da prepreka nema, da ima samo mogućnosti, nebo je granica! Ali do neba, podsjeća, treba i puno znoja!! Vrlo dobro je upoznat s radom kolega iz New Yorka, činjenicom da ulažu puno truda, vremena i vlastitog novca u promicanje hrvatskih vina, to često sa sobom donosi frustracije jer podrška je potrebna, a nje niotkuda. Impresioniran je onim što čini Cliff Rames, sa svojim web siteom - winesofcroatia. Bez ičije pomoći, Cliff velikom broju ljudi prenosi priču o hrvatskim vinima. “Rađa se i u Hrvatskoj inicijativa, postoje neka gibanja, ali može se i mora se učiniti puno više. Trenutak je da se mobiliziraju svi i sve. Smatram da je Hrvatska, kao zemlja, i da su njeni vinari, kao proizvođači, danas u puno boljem položaju nego što su svi bili prije tri ili pet godina. Dijelom stoga što je razina kvalitete vina daleko bolja, i u tom smjeru nastavlja, a dijelom i stoga što su sami proizvođači bolje pripremljeni, u boljoj poziciji, za sudjelovanje u izvozu, za slanje u svijet proizvoda koji na jasan način, bez ikakvih neodređenosti, govori o osebujnosti područja, o značajkama mjesta s kojega dolazi. I kaže: Na Pelješcu smo, u Kutjevu smo. Graditi imidž nije lako, ali na te smo izazove danas spremniji. Makar je od Kutjeva ili Pelješca velika udaljenost do LA-a, a i velika je kulturalna razlika.”
U svijetu je danas toliko dobrog vina. Svjetsko tržište vrlo kompetitivno. Kako na njemu osvojiti i zadržati svoje mjesto?
“Radeći s hrvatskim, ali i slovenskim, austrijskim, mađarskim proizvođačima, stekli smo dobar uvid u to kako svaka od tih zemalja plasira svoja vina, kako pristupa marketingu, kakav model bira. Vidim mnoge sličnosti između Hrvatske i Mađarske, u smislu da su vremenski nekako zajedno počele, da su se u isto vrijeme našle pred sličnim izazovima: moderniziranje proizvodnje, povezivanje sa svjetskim tržištem, upoznavanje s konceptom konkurencije, međunarodnog tržišta. Austrija je u svemu tome bila malo drugačija, bila je već ranije dio zapadnog tržišta, a onda je pukao onaj skandal, sredinom 80-ih godina, kad su neki proizvođači svoja lošija vina zasladili antifrizom. No, Austrija se digla iz tog ponora, ono što je moglo biti tragedija za njenu vinsku industriju, kraj svijeta, otvorilo je mogućnost, priliku za Austrijance, koji su shvatili da je jedino što su mogli i morali reći bilo: Idemo dalje, ali od sada ćemo proizvoditi samo čista, kvalitetna vina. I uspjeli su. Ali, shvatili su još nešto važno – netko iz Burgenlanda ne može sâm do Tokija, Stokholma, Londona, New Yorka, mali proizvođač nema mogućnosti jednog Gala ili Mondavija da se sam uhvati u koštac s globalnim marketingom svojih proizvoda. Ni jedan Krauthaker, ni jedan Plenković to također ne mogu. Mali su, obiteljski biznisi, što nama, da ne bi bilo zabune, jako odgovara, mi smo zbog toga presretni, ali s time dolaze i određena ograničenja – manja proizvodnja, manji prihodi, manja sredstva za ulaganje u marketing, manje šanse da se dospije na glavna tržišta. Udruživanje je jedina opcija! Udruživanje resursa. Sa susjedima, jer i pred njima su identični izazovi. Ni Enjingi ne može u svijet sam, ni Zdjelarević, limitirani su veličinom, opsegom, sposobnošću da sami dosegnu svjetska tržišta. Pred istim poteškoćama našli su se i oni u Burgenlandu, početkom 90-ih godina. Sve vrlo mali proizvođači. Ali komercijalni uspjeh koji su zajedno postigli itekako je opipljiv, vidljiv u standardu života, arhitekturi. Također, kad su otkrili ljepotu kvalitetnog vina, došlo je do fenomenalnog gospodarskog poleta. Ono što želim reći – treba razumijeti osnovne stvari, nema drugog načina, nužno je udruživanje s drugima, u istom biznisu. Pametno koristiti vlastite resurse i sredstva. Neki će doći sa strane, iz drugih izvora, možda od vlade, možda, kad dođe vrijeme, dodatno financiranje iz EU, ali i proizvođači moraju ubaciti u kasicu svoj dio, jer kako očekivati da će netko drugi dati ako i sami niste voljni i na to spremni. Sve treba biti orijentirano na stvaranje podrške vlastitim nastojanjima.”
I opet se vraćamo na primjer ZAP-a (Zinfandel Advocates & Producers). Izuzetno uspješna udruga, individualne kalifornijske vinarije su je neformalno osnovale, nitko nije bio prisiljen da u nju stupa, ali oni koji jesu i koji sudjeluju, imaju i sami velike koristi od udruživanja. “ZAP je jedan od načina, drugi možda austrijski model u kojemu je vlada više angažirana. Svatko mora pronaći ono što njemu najviše odgovara, možda Hrvatska izradi neki svoj model, nešto što je za njih najprikladnije, što se uklapa u kulturu, način razmišljanja, što odgovara veličini proizvodnje, zakonskim okvirima, ličnostima pojedinih vinara. sve je to važno, sve to mora odigrati svoju ulogu. Ono što zasigurno znam, to je da nastaviti bitku svatko sâm za sebe neće polučiti onim uspjehom koji je moguće postići kad se ljudi udruže, kad udruže sve svoje resurse. Tek onda imaju veću moć, veći doseg, veće sposobnosti.”
Frank priznaje da je vjerojatno puno lakše vidjeti cijelu, veliku sliku izvana i da mu sve specifičnosti situacije u Hrvatskoj nisu poznate, ali, općenito govoreći, kaže, sve počinje tako što se okupi 5, 6 ljudi, koji zajedno žele nešto napraviti, koji znaju da neće odmah sve riješiti, koji su praktični i znaju da će rezultat B doći tek nakon rezultata A, da će jedan projekt voditi do drugoga. Tih nekoliko pokretača, koji znaju telefonske brojeve jedno drugoga, e-mail adrese, koji znaju kako kontaktirati jedan drugoga i razgovarati unutar skupine, kako kofinancirati manje projekte, vidjet će da je to moguće, da su uspjeli, i da mogu na druge projekte, veće, jer pridružit će im se par novih ljudi. Korak po korak, od maloga ka većem, i eto velike slike.
Za ilustraciju, Frank iznosi jedan primjer udruživanja koji nije iz vinskog svijeta. Ars Electronica - festival, centar, muzej, istraživačka ustanova – koji je Linz izbacio u prednje redove, napravio od njega jedno od vodećih imena u svijetu kad je riječ o digitalnim medijima. Počelo je prije nekih 30 godina, udruživanjem raznih resursa – kulturne ustanove Linza, od muzeja umjetnosti, koncertne dvorane, do sveučilišta, lokalna industrija i, jako, jako važno – regionalna televizija. Neki su dali novac, drugi prostor, treći ljude i njihove ideje i znanje, spremnost da i volonterski rade. Onda su se za pomoć obratili i vladi i rekli: A sad bi nam i vi nešto mogli i trebali dati. Radilo se dosljedno i sistematski. Ars Electronica je od provincijalnog Linza napravio ime priznato u cijelom svijetu i pomogao Linzu da s industrije željeza i čelika vrlo uspješno prijeđe na high-tech industriju, da doživi kulturnu i ekonomsku transformaciju.
“Natrag na vino. Dvije su stvari ključne. Prvo, pronaći gdje je ‘točka vrtnje,’ gdje sve konvergira, za dobijanje jednog apsolutno atraktivnog i izuzetno kvalitetnog, konkurentnog proizvoda. Drugo, kako iskoristiti nefer prednost nad svojim konkurentima. A Hrvatska je ima. Njen ogromni turistički potencijal nije nikakva tajna. S lijepim plažama, prirodnim ljepotama, idu i vino i hrana. Vinski turizam može bitno produžiti turističku sezonu, da ona ne bude samo plaža, na ljetnim temperaturama, nego i posjeti vinogradima, kad je berba, posjeti podrumima, na kušanja vina. Hrvatska ima neke doista spektakularne vinograde, među najljepšima su u svijetu. Vino je za zemlju, za turizam zemlje, isto sjajno sredstvo marketinga. Mislim da je ta ideja za branje zrela!”
A to bogatstvo autohtonih sorata! Točno, svijet je danas prepun dobrih vina, toliko Chardonnaya iz cijeloga svijeta, toliko Cabernet Sauvignona. ali Žlahtina dolazi samo s jednog mjesta, Krka. “Žlahtina u čaši i znate da pijete vino kakvo još niste pili nigdje, do sada. To je jedno od vina koje smo, mislim, mi uspjeli plasirati i koje će u budućnosti pomoći u definiranju hrvatskih vina. Volio bih jako imati Grk i Vugavu. ali imamo divan Plavac, divan Pošip, Žlahtinu, Graševinu. Ljude privlače vina koja u sebi nose osebujnosti područja, koja u sebi nose priču svog porijekla. Znam da u Hrvatskoj mnogi to već dobro razumiju. Primjerice, oni u Vinistri, sa svojim Malvazijama i Teranima. Priča o Malvaziji nije priča vezana uz samo jednog proizvođača, ona je priča o cijeloj Istri! Kozlović, Clai, Coronica. nisu nista izgubili od svoje individualnosti, kao vrhunski proizvođači, time što su se udružili s drugima u svojoj regiji, u kontekstu vlastitog vinogradarstva i povijesti. I nije važno je li to udruga ili godišnji sajam vina ili dobar web site koji govori o vinarima, sortama, nudi informacije o regiji; važno je progovoriti odjednom, u više glasova.”
U Kaliforniji postoji slogan koji glasi – ABC. Anything but Chardonnay! Bilo što drugo samo ne Chardonnay. Jer od njega su ljudi, kaže Frank, već pomalo umorni. Osamdeset posto kalifornijskog Chardonnaya proizvodi se u istom stilu – vanilija, maslac, tost, arome i note preuzete od bačve, od hrasta, to je tipični aromatski profil kalifornijskih Chardonnaya. “Ne mislim reći ništa loše time, oni su svi jako dobri. Štoviše, Ridge Monte Bello Chardonnay jedan je od meni najdražih! Ali više istoga nam ne treba. Mora negdje postojati nešto drugačije – svježeg, citrusnog okusa, drugačije od onoga što imamo zadnjih 25 godina. Isto vrijedi i za Cabernet Sauvignon. Ako drugi oponašaju kalifornijski stil, manje je interesa za takav Cab, ovdje, u središtu proizvodnje takvih vina. Vrlo jednostavno.”
Manje svjetskih sorata (deset, dvadeset godina kasnije i Austrijanci su to isto počeli shvaćati pa proizvode lijepa crna vina od sorata kao što su Blaufränkisch i Zweigelt), kaže Frank, i - manje barriquea. “U početku, kad se eksperimentira, proces potpuno normalan, tendencija je malo suviše hrasta, a onda on nadjača vino, potisne njegove voćne arome. S hrastom treba oprezno i iskusno. Znate kako kažemo - Too much barrique will not do the trick!”
Franku se sviđa što zamjećuje dva stila Plavca. Jedan internacionalni, sličan kalifornijskom, možda još vise francuskom, i jedan tradicionalni, à la Frano Miloš. “Dobro je imati spektar, ali kad je Plavac u pitanju, ipak mislim da se, s nizom projekata stranih ulagača, u Dalmaciji razvija jedan prilično snažan trend ka internacionalnom stilu, možda, barem danas, malo previše. S vremenom, i iskustvima, i povratnim informacijama iz svijeta, možda se od toga udalje. Mislim da je potrebno naći ravnotežu, jer Plavac se uvelike, naravno, razlikuje od jednog Pinot Noira, jednog Sangiovesea, jednog Caberneta. Plavac treba još razvijati, treba ga tražiti, treba ga kreirati, sve je to proces stvaranja.”
A cijene? “Cijene? Zanimljivo pitanje:) Ono što vidim u Hrvatskoj, vidio sam i u Mađarskoj. Kad su oni počeli proizvoditi kvalitetna vina smatrali su da njihova cijena mora biti visoka. Jer toliko ljudskog rada, brige i ljubavi i pažnje ide u proizvodnju dobrih vina. Mislili su i da ih, tako skupa, nitko u Mađarskoj neće moći kupiti i da će ih morati izvoziti. A onda su otkrili vrlo dobro tržište u svojoj zemlji, novi sloj imućnijih koji sebi ta vina može priuštiti. Slično je u Hrvatskoj. Također, u Mađarsku su počeli dolaziti mnogi poslovni ljudi. U Hrvatsku dolaze turisti. Sve su to mogućnosti za lokalnu prodaju. Kad govorimo o cijeni, treba uvijek razmišljati ovako - visoka u odnosu na što, na količinu, na kakvoću. Ja nemam problema prodavati vina Bura Dingač i Zlatan Plavac Grand Cru za 60 dolara, to su naša najskuplja. Nemam problema jer kvaliteta je visoka. I cijena je relativno visoka, ali prodajemo malu količinu tih vina. Za šezdeset dolara po butelji, teško ćete naći kalifornijski Cabernet te kvalitete i te osebujnosti, tako jedinstven, stoga mislim da je cijena adekvatna. Nemam problema s njom ni ja ni moje mušterije.”
Jedan od Frankovih bestsellera je Bibich Riserva, Alana Bibicha, iz Skradina. “Zašto? Jer je lijepo i dobro napravljeno vino od lokalnih sorata, Lasina, Plavine, Babića. Srednje jako, slaže se s mnogim jelima, cijena dobra – od 16 do 18 dolara, atraktivna ambalaža, suvremenog izgleda. Idealno vino, kako bi to Mađari rekli, za sredinu tjedna.
Frank Dietrich radi sa svim uvoznicima hrvatskih vina, a i sâm obavlja dio uvoza. Blue Danube Wine Company - http://www.bluedanubewine.com – nudi oko 20-30 vina iz Hrvatske, više nego iz bilo koje druge zemlje. “To još uvijek nije puno. Nije dovoljno imati samo jedan Pošip, samo jednu istarsku Malvaziju. Bilo bi lijepo kad bismo ovdje imali jednu malu Vinistru, sa desetak raznih Malvazija, proizvedenih u različitim stilovima, od raznih proizvođača, pa da ih predstavimo vinoljupcima, tisku, medijima. Da im kažemo – dođite, da vidite što je Malvazija. Nedavno je Cliff [Rames] iz svog podruma izvukao bocu Dingača, ’84 ili ’85. Zar ne bi bilo sjajno organizirati vertikalnu degustaciju Dingača? Nitko to nije napravio do sada. Mogli bismo iz toga izvući neke nove ideje i neka nova saznanja o tome kako stare vina Plavca. Što se Crljenka tiče. mislim da je vrijeme za komparativnu degustaciju Crljenka, hrvatskog Zinfandela, s kalifornijskim Zinom, s talijanskim Primitivom, da vidimo kakav je njihov okusni DNK, po čemu su ta vina osebujna, što se krije u srži svakoga. Sve su to zanimljive teme, sjajne prilike za zajedničke nastupe, za promidžbu vinske Hrvatske.”